Kiichirō Hiranuma

Ovo je japansko ime; porodično ime je Hiranuma.

Hiranuma Kiichirō
平沼 騏一郎
24. premijer Japana
Na položaju 5. januar 1939 – 30. august 1939
Monarh	Shōwa
Prethodi	Fumimaro Konoe
Slijedi	Nobuyuki Abe
Lični detalji
Rođenje	(1867-09-28)28. 9. 1867. Tsuyama, Japan
Smrt	22. 8. 1952. (dob: 84) Tokyo, Japan
Politička stranka	nezavisni
Djeca	Takeo Hiranuma (usvojen)
Alma mater	Tokijski carski univerzitet

Hiranuma Kiichirō (平沼 騏一郎, Hiranuma Kiichirō^? 28. septembar 1867 – 22. august 1952) bio je japanski pravnik i desničarski političar, koji je godine 1939. nakratko služio kao premijer Japana, a nakon rata bio osuđen kao ratni zločinac.

Rodom iz samurajske porodice, godine 1888. je diplomirao pravo na Tokijskom carskom univerzitetu. Potom se zaposlio u Ministarstvu pravosuđa, te obavljao dužnosti tužioca i suca. Pažnju javnosti je prvi put privukao godine 1911. vođenjem optužbe za tzv. Veleizdajnički incident, kada je niz istaknutih anarhista i socijalista osuđeno na smrt zbog navodne zavjere za atentat na cara Meijija. Hiranuma se potom istakao i kao borac protiv korupcije, te su njegove istrage u nekoliko navrata rezultirale ostavkama ministara i padovima vlade. Godine 1924. je služio kao ministar pravosuđa u vladi Yamamota Gonnohoyea, te je ishodio formiranje Tokkoa, posebne policijske službe za borbu protiv komunista i drugih subverzivnih elemenata koja će do kraja Drugog svjetskog rata služiti kao tajna policija. Hiranuma je početkom 1930-ih postao jedan od najistaknutijih članova Tajnog savjeta koji je nastojao "iz sjene" formulirati državnu politiku. Tamo se istakao kao saveznik radikalnih nacionalista i vojnih krugova koji su se zalagali za vojnu ekspanziju u Kinu i ostatak azijskog kontinenta; podržao je invaziju Mandžurije, pomagao je stvaranje države Mandžukuo te izlazak Japana iz Lige naroda.

Premijerom je postao nakon što je njegov mladi prethodnik princ Konoe podnio ostavku, nezadovoljan načinom na koji je vojska vodila rat sa Kinom, započet u njegovom mandatu. Hiranuma je kao vatreni antikomunist glavnu prijetnju po japanske interese vidio u SSSR-u, koji je, između ostalog, Kinu snabdijevao oružjem i tako joj omogućavao nastavak otpora Japancima. Hiranuma je zbog toga nastojao, na temelju Antikominterna pakta, stvoriti čvrst savez sa nacističkom Njemačkom, ali se, sa druge strane, pribojavao da bi time mogao ući u sukob sa Britanijom i Francuskom koje su se počele pripremati za rat sa Nijemcima. Pokušaj japanskih snaga da prodru na područje pro-sovjetske NR Mongolije je u ljeto 1939. godine doveo do katastrofalnog poraza u bitci na Halhin Golu. Još veći je šok predstavljao sovjetko-njemački pakt nakon koga je Japan ostao bez saveznika, te je Hiranuma nedugo potom podnio ostavku. Zamijenio ga je general Nobuyuki Abe.

Hiranuma se u vladu vratio nekoliko mjeseci kasnije, kao ministar unutrašnjih poslova u drugom kabinetu princa Konoea. Na tom se mjestu zalagao za uvođenje šintoizma kao državne religije, dok se po pitanju vanjske politike suprotstavio šefu diplomacije Yosukeu Matsuoki i njegovoj politici približavnja Silama Osovine, koje su godine 1940. doveli do stvaranja Trojni pakt. Vladu je napustio zajedno sa Konoeom nekoliko tjedana pred napad na Pearl Harbor i formalni ulazak Japana u Drugi svjetski rat. Usprkos toga je nastavio iz sjene voditi politiku kao član Tajnog savjeta, za čijeg je predsjednika imenovan u aprilu 1945. godine.

Hiranuma je nakon kapitulacije uhapšen od strane američkih okupacijskih vlasti te mu je na Tokijskom procesu suđeno zbog ratnih zločina. Proglašen je krivim i osuđen na doživotni zatvor. Početkom 1952. je uvjetno pušten te je umro nekoliko mjeseci kasnije.