Japodske urne

Japodske urne su kameni grobni spomenici u obliku kvadera u koje se stavljao pepeo pokojnika. Otkrivene su na području ilirskoga plemena Japoda, u Lici i na raznim lokalitetima u okolini Bihaća: (Golubić, Ribić, Ripač, Jezerine, Založje, i dr.), oko 30-ak primjeraka. Prva urna (ostaci) otkrivena je 1890. godine na nekropoli Jezerine, a rezultete je 1895. objavio M. Hoernes. Na ovom prvom pronađenom primjerku predstavljeno je lice ratnika sa šljemom, rogom za piće na desnoj i kopljem na lijevoj ruci.

Izrada

Okolina Bihaća nudila je i posebno pogodan materijal - jednu vrstu mekog kamena - lapora (poznatu danas pod komercijalnim imenom "bihacit") koji se da rezati testerom, cijepiti sjekirom i u koji je lako, gotovo kao u drvo, urezati natpise, ornamente i likove. Zahvaljujući prvenstveno tome nastala su umjetnička djela u kamenu, poznata pod imenom "japodske urne".

Vanjske plohe urni ukrašene su urezanim ili plastičnim figurama i prikazima usko vezanima za pogrebne kultove i rituale. Dekoracija je izvedena tako da je na uglačanoj (možda brušenoj) površini kamena prethodno oštrim alatom izvučena vrlo tankim linijama skica slike, a zatim je urezana, zapravo udubljena konačnim linijama širokim 3-5 mm. Ovakva obrada, s obzirom na to da se radi o konturama crteža plitko urezanim u kamen, najviše se približava graviranju. Tehnika izrade stoji u zavisnosti od drvorezbarske tehnike i vjerovatno su ukrasi izrađeni drvorezbarskim alatom, koji je bio sasvim dovoljan za rad na kamenu kakav je bihacit. Za izradu pojedinih detalja upotrebljavan je šestar, vjerovatno razne vrste dlijeta, možda i alat olučastog sječiva koji se danas naziva "dubač", svakako čekić i nož.

Dimenzije

Mada je većina urni sačuvana kao veći ili manji ulomci, na osnovu bolje sačuvanih primjeraka i pojedinih elemenata, moguće je konstatovati neke prosječne vrijednosti veličine i oblika. Osnovne dimenzije kreću ću se u slijedećim rasponima:

• visina 43-58 cm,
• širina prednje strane 80-97 cm,
• dužina 64-101 cm.

Za oblik najbolje sačuvane, velike urne iz Ribića, upotrjebljen je izraz "niski kubus", s obzirom na to da visina ove i drugih bolje sačuvanih urni iznosi 50-70% širine prednje strane.

Ispusti

Posebnu karakteristiku oblika japodskih urni predstavljaju dva ispusta (izbočena produžetka slična ručkama u malih priručnih kolica) vertikalno isklesana duž ivica prednje strane. Pandam ovom obliku ne postoji nigdje, tako da se smatra tipičnim za Japode. Pojavljuju se u varijantama izvedbe:

• ispusti ravni čitavom dužinom (šir. 14 i 15 cm)
• dio ispusta je blago zaobljen, a donji konkavan
• Ispusti sa ravnom gornjom vertikalno plohom (vis. 19 cm) i donji konkavni dio (šir. 24 cm), a istaknuti sugore za 29 cm u odnosu na prednje polje.
• dvostruki ispusti, od kojih su unutrašnji ravni čitavom dužinom a spoljašnji u donjem dijelu su blago konkavni

Poklopci

S gornje urne nalazi se jedan (ili dva) otvora ispod kojeg je prostor (kamera) za smještaj ostataka pokojnika i priloge. Na ivicama kamere urezana su ležišta za poklopce, prema kojima izgleda da su poklopci bili u obliku tanke kamene ploče koja je veličinom odgovarala ležištu.

Japodske urne su bile pokrivene sljemenastim poklopcima, nađenim većinom na srednjem toku Une, a neki i u Lici. Poklopci su na donjoj površini imali usječeno ležište koje odgovara obliku urne zajedno s ispustima.

Odnos poklopaca i urni govori o tome da su se koristili dva načina pokapanja, jedan u kamene urne u obliku sanduka nadzemnog karaktera s poklopcima, a drugi u urne četvrtastog ili cilindričnog oblika ukopana u zemlju s poklopcima koji su sadržavali natpis.

Ukrašavanje urni

Urne su ukrašene na slijedeći način:

• Ornamentima - koji se pojavljuju na manje značajnim površinama. Ona najčešće samo uokviruje prikazane figuralne scene. Ornamenti zauzimaju sporedne ali ipak istaknute površine obično na prednjoj, a rjeđe na bočnim stranama. Osnovni motiv je preplet, a pojedinačno se nalaze krugovi povezani tangentama, otvoreni rombovi s krugom u sredini i šestokrake i rozete sa 12 povijenih listova i to najčešće unutar dvostruke kružnice. Ovim ornamentima se teško može pripisati dekorativan karakter, oni u sebi nose dublji simbolički sadržaj. Rozete se povezuju s utjecajem Kelta iz susjedne Panonije jer je to jedan od njihovih vjerskih simbola. Pored uobičajenih značenja simbola sunca, vatre, pojedini ornamenti predstavljaju neku vrstu plemenskog znaka ili možda simbola povezanosti živih i mrtvih pripadnika plemena.

Prevladavajući motiv na urnama s ispustima je prikaz edikule, odnosno pročelja hrama. Osnovni arhitektonski elementi edikule su zabat i polustupovi. Kod nekih urna ispusti oponašaju polustupove, dok su kod drugih plastično oblikovani.

Motiv zmije se u raznim religijama asocira s htoničnim božanstvom i zagrobnim životom, a kod Japoda je ovaj kult došao posredovanjem utjecaja grčko-rimske kulture i vjerovanja.

• Predstavama predmeta - posude, među kojima je zastupljeno 7 tipova i 5 vrsta oružja: šljemovi, štitovi (3 tipa), knemide, koplja i mačevi.
• Životinjskim figurama - među kojima su četiri vrste: četveronošci, od kojih su najbrojniji konji, goveda, divlja svinja, panter, fantastične neidentifikovane životinje, zatim ptice, gmizavci i ribe.
• Ljudskim figurama. Muške figure su prikazane kao konjanici ili pješaci. Sve muške figure izrađene su u potpunom profilu, približno proporcionalno. Postoji i manja nesrazmjera kod tijela konjanika, gdje je dužina od vrata do koljena jednaka dužini potkoljenice sa stopalom. To je u vezi s karakterističnim unazad "zavaljenim" položajem ovih konjanika koji odražava utjecaje iz grčke arhajske umjetnosti, a pojavljuje se i na nekim objektima iz Etrurije

Glave su prikazane sa glatkom ili kovrdžavom kosom, najčešće sa šljemom. Kod konjanika prikazana je jedna ruka (rijetko dvije) i jedna noga. Odjeća se sastojala od pripijenog gornjeg dijela i kratkih pantalona. Postoje prikazi ljudskih figura i sa tipom košulje zvonasto-trapezoidnog oblika koji je bio u upotrebi kod Japoda što potvrđuju i antropomorfni bronzani privjesci.

Likovne predstave su jednostavne, date sa manje realizma i slobodnijeg izraza nego što je to slučaj sa venetsko-ilirskim situlama i drugim proizvodima. Scene potpuno odgovaraju vrsti spomenika: to su pogrebne povorke, daće na grobu, libacije, žrtveni obredi i sl, sve u vezi sa kultom mrtvih.

Obred libacije se javlja na više primjeraka japodskih urni te se prikazuje na različite načine. Urna iz Ribića sadrži najstariju varijantu takvog prikaza, odnosno ženu koja sjedi te prima kantaros od stajaćeg vojnika i drugi prikaz povorke žena u pogrebnom obredu - libaciji. Sličan prikaz nalazi se kod helenističkih sepulkralnih spomenika što onda upućuje i na grčke, odnosno helenističke utjecaje. Po mišljenju Dimitrija Sergejevskog, Borivoja Čovića i Veljka Paškvalina ovo je jedan od argumenata da se sam postanak urni japodskog tipa smjesti stoljeće ranije, odnosno u doba kasne republike i ranog Principata. S druge strane Branka Raunig u ovome vidi utjecaj arhajske grčke umjetnosti te postanak prvih urni smješta u doba grčke arhaike i ranog helenizma.

Analogni primjeri ovog prikaza libacije su nađeni na stelama u grčkim kolonijama na Crnom moru koje se datiraju od 2.st.p.n.e. do 1.st.

Urne u Pounju

Urna iz Jezerina (prva pronađena)

Pronađen je ulomak s prikazom ratnika i prema sačuvanom ispustu, potječe od prednje strane urne, od koje je sačuvano nešto manje od polovine lijeve strane. Kako je donji dio površine obijen i istrven, figuralne predstave su sačuvane samo u gornjem dijelu, uslijed čega je moguće više različitih rekonstrukcija ukupnog prikaza. Ukoliko se pretpostavi da ratnik sjedi na nekom sjedištu i u ruci drži dršku posude slične kantarosu, moglo bi se razmišljati o sceni u podzemnom svijetu, a ukoliko ratnik stoji i drži riton, možda o sceni libacije (izlijevanje tečnosti u čast bogovima). Ostaci nejasnih predmeta ispred koplja, ukazuju i na mogućnost da se radi o sceni nepoznatoj na ostalim japodskim urnama.

Epigrafska urna iz Golubića

Prednju stranu urne karakterisala su dva ispusta (letve) širine 13 cm, duž bočnih ivica prednje strane, čiji je donji dio isječen blago konkavno, dok je gornji dio (istak) vjerovatno imao ravnu prednju plohu (sada oba istaka nedostaju, te nije moguče utvrditi za koliko su bili istaknuti prema naprijed u odnosu na površinu prednjeg polja). Ovi ispusti (letve) predstavljaju specifičnu karakteristiku kamenih japodskih urni u Lici i u dolini Une, čime se epigrafske urne japodskog oblika razlikuju od epigrafskih urni iz rimskog doba nadjenih na drugim prostorima.

Motivi šestokrake rozete, krugova i polukrugova, obično izvedeni urezivanjem na grobnim i nadgrobnim spomenicima smatraju se simboličnim znakovima astralnog kulta u vezi sa kultom mrtvih.

U gornjoj trećini prednjeg polja bio je urezan trougao, dok sredinu i donju trećinu prednjeg polja zauzima natpis ispisan u šest redova. Tekst natpisa:

D(is) M(anibus)

IVLIAE Mfaximi  ?) F(iliae) CARE

ANNO [R] V M XXV

AELIA IV[STA?] MA

TER IN[FEL]IX

H(ic) [S(ita)] E(st)

Na obje bočne i na zadnjoj strani ove urne nema tragova bilo kakve druge obrade, osim tragova tesanja. Od 2. vijeka, počinje masovnije dodjeljivanje gradjanskih prava stanovništvu rimske provincije Dalmacije kojoj je pripadalo i Bihačko područje. Uslijed toga urnu iz Golubića nije moguče datirati prije 2. v.n.e., dok bi 2. vijek mogao odgovarati kako na osnovu imena Aelia, tako i na osnovu formule D M koja se u to vrijeme javlja na epigrafskim urnama japodskog oblika u Lici.

Japodska urna sa tri figure iz Golubića

Od ove urne pronađena je desna bočna strana u sekundarnom položaju. Pripada vremenu od III-IV stoljeća. Očuvane dimenzije su: 0.98x0.42x0.10 m. Na slici su prikazani: konjanik na konju, ptica sa čovječijom glavom i životinjsko čudovište sa tijelom ribe i kozijim rogovima. Interpretacija prikaza je da ratnik predstavlja pokojnika, a da konj ovdje ima simbolično značenje inkarnacije smrti.

Urna s okruglim štitom

Ulomak urne s okruglim štitom i dijelom šljema nalazi se u Muzej Unsko-sanskog kantona u Bihaću, gdje je dospio, vjerovatno sa Crkvine u Golubiću. I ovaj ulomak je sačuvan u obliku ploče (visina 58, širina 48,5, debljina 12 cm), uslijed čega je moguća rekonstrukcija samo figure ratnika.

Urna u Zemaljskom muzeju

U zbirci Odjeljenja za arheologiju Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine nalazi se 76 fragmentiranih ili cijelih urni, koje su u Muzej dospjele arheološkim istraživanjima, ali i kao slučajni nalazi, putem donacija i otkupa. najveći broj njih pripada kamenim urnama. U odnosu na oblik, kamene urne iz Antičke zbirke Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine mogu se podijeliti na dvije osnovne forme: četvrtaste i valjkasto-cilindrične. Na posebnom mjestu se izdvajaju urne u literaturi definirane kao "japodske" među kojima su dva primjerka japodskih kamenih četvrtastih urni.

Urne iz Ribića

U Ribiću su slučajno pronađene četiri (4) urne u Ribiću 1936. i 1937.godine, između starog puta Bihać-Pritoka i trase željezničke pruge, u zemlji, na dubini od oko 1 m. Od ove četiri urne sačuvana je samo jedna, dok su ostale tri nestale tokom II svjetskog rata.

Velika urna iz Ribića

Velika urna iz Ribića je najbolje sačuvana japodska urna, čije su sve spoljašnje površine (osim gornje i dna) pokrivene figuralnim predstavama. Urna ima karakterističan oblik ne sasvim pravilnog, niskog kubusa (vis. 52,5, šir. naprijed 97, nazad 102,5, duž. 101,5 cm). Uz ivice prednje strane isklesana su dva široka ispusta (šir. 24 cm), konkavnog donjeg i vertikalno odsječenog gornjeg dijela, istaknutog za 29 cm u odnosu na prednje polje. Od gornje površine udubljene su dvije, paralelne, pravougaone kamere za smještaj ostataka pokojnika (duž. 47,5 i 49, šir. 30 i 32, dub. 37 cm), na čijim ivicama su urezana ležišta za poklopac. Spoljašnji, gornji rubovi urne su odlomljeni na više mjesta, čime su oštećeni dijelovi likovnih predstava.

Cjelokupni sadržaj scena na velikoj urni odslikava niz vjerovanja, običaja i ritualnih postupaka koji upućuju na opšte indoevropske korjene:

• Na prednjem polju, u podzemnom svijetu, prikazani su dvoje pokojnika - žena i muž, zatim divlji vepar - čuvar groba.
• Na prednjoj strani nalaze se i štitovi kao statusni simbol ratnika na ovom i onom svijetu.
• U svijetu živih prikazani su: srodnici, dijete i žena koja donosi hranu ili piće.
• Na bočnim i zadnjoj strani prikazani su učesnici ritualnih igara: adorantkinje (obožavateljke) u ritualnom kolu, žrtvene životinje i na kraju konjanici.

Urna sa konjanikom

Polomljena je prilikom nalaza na 3 dijela, a već tada je nedostajala zadnja strana. Konjanik je sličan konjaniku s urne iz Golubića po nizu detalja: kretanje na lijevo, šljem, koplje kod jahača, konj bez prikaza grive, po konjskoj opremi itd. Ovdje nedostaju prateće figure. Na osnovu sličnosti oba konjanika može se pretpostaviti i isto značenje, s tim da ova predstava, vjerovatno, potječe od ruke drugog, lošijeg majstora i, možda, iz nešto kasnijeg vremena.

Urna sa dva ratnika

Ova urna sa dva ratnika nađena je u neposrednoj blizini prethodne, oštećenih figuralnih predstava i sa tragovima pluga na zadnjoj strani. Nestala je pa je opisana prema fotografiji (Sergejevski). Prostor za pepeo (kamera) bio je širine 60 cm, a visina oko 38 cm. Na prednjoj strani urne bili su ispusti. U obe kamere ove urne za pepeo, nađeni su prilozi koji pripadaju vremenu oko početka nove ere. Predstava prikazuje dva ratnika sa predimenzioniranim šljemovima, u zvonasto trapezoidnoj, ukrašenoj odjeći, stoje u profilu okrenuti jedan prema drugom i iz ritona izlivaju tečnost u veliku posudu koja simbolizira grob (ili ga realno prikazuje), obavljajući ritualni obred libacije. Iznad posude urezana su 4 koncentrična kruga (ili polukruga -kamen je prelomljen). Otvoreno je pitanje da li ovi krugovi ovdje predstavljaju simbol sunca, označavajući da scena pripada svijetu živih, ili se, možda, radi samo o ornamentu koji popunjava prostor. Čitava scena je vrlo smirena, dostojanstvena, figure ratnika prilično ukočene. Klesar je kod izrade figura insistirao na najsitnijim detaljima, ukrasima na odjeći, prstima ruke, ornamentima na velikoj posudi. Ograničavanje figuralnih predstava samo na prednju površinu, primjetno povećavanje prostora pod ornamentima, naglašena simetrija i jednostavni sadržaj scene, ukazuju, kako izgleda, na vrijeme u kome je prekinut priliv podsticaja iz grčko-etrurskih izvora, a autohtona inventivnost znatno popustila.

Urna sa dvije žene

Urna sa dvije žene, četvrta iz ove grupe, već je u zemlji bila polomljena na 4 komada. Ovu urnu karaktiziraju dvostruki ispusti sa prednje strane. Uski unutrašnji su ravni čitavom dužinom, a vanjski su konkavni u donjem dijelu. Po sadržaju, scena se uklapa u niz scena sa prikazom libacije - kultnog prelivanja groba (na urni sa dva ratnika i ulomku s nepoznatog nalazišta), za koje se, uglavnom smatra da pripadaju čisto japodskoj invenciji u vrijeme kada je već prekinut priliv impulsa iz grčke arhajske i etrurske umjetnosti i kada japodski majstori-klesari rade još samo po uzorima iz sopstvene okoline. Da je običaj libacije praktikovan na japodskim nekropolama postoje brojne arheološke potvrde, iz kojih nije moguće rekonstruirati način obavljanja ovog rituala. Urezane predstave na urnama ukazuju na dva elementa tog rituala: uzdizanje jedne ili obje ruke (adoracija?) i samo izlivanje tečnosti nad grobom.

Urna iz Ripča sa prikazom ljudskih nogu

Od ove urne ostao je desni donji dio sa ispustom na kojem je reljefna predstava zmije i manji dio desne bočne strane sa prikazom ljudskih nogu. Predstavi zmije koja među brojnim simboličnim značenjima, često simbolizira htonska božanstva i podzemni svijet uopšte, ali se javlja i u ulozi čuvara groba. Ovdje ima apotropejsko značenje, kakvo je pretpostavljeno za figuru divljeg vepra na velikoj urni iz Ribića i figuru pantera (ili lavice?) na ulomku iz Založja. Za sačuvani dio ljudskih nogu, već je Dimitrije Sergejevski predložio rekonstrukciju scene u dva identična strijelca s tijelima postavljenim na suprotne strane, a licem okrenuta, jedan prema drugom. Scena se može objasniti kao prikaz ratničkog nadmetanja u čast pokojnika.

Urne u Lici

U Lici je pronađeno nekoliko urni i nijedna nije nađena na nekropoli, već su donešene sa nepoznatog lokaliteta.

Urna u Širokoj Luci

Prvi pomen urne je iz 1834. god. i služila je kao pojilo za stoku u selu Široka Luka. Opis ove urne objavio je Karl Pač 1900. god. Dimenzije su joj : širina 74 x dužina 83 x visina 64 cm. S gornje strane je otvor za pepeo i priloge, dimenzija 40x45 i dubine 30 cm. Rub otvora je oblikovan je s unutrašnje strane stepenastim utorom za tanki poklopac. Bočne i zadnja strana su glatke i bez ukrasa.

Na prednjoj strani su dva bočna ispusta širine 13 cm, koja se s gornje strane završavaju 20 cm. širokim konzolnim završetkom. Ispusti nose plastični reljefni prikaz guštera (u Lici ga nazivaju zelembać) okrenuta prema gore. Predstavljaju simbole smrti i uskrsnuća. Postoje urne sa prikazom zmije na istom mjestu. Između ispusta, je tekst na latinskom jeziku, raspoređen u 6 redova.

Urne u Komićima

U selu Komići slučajno su pronađene tri urne, dimenzija sličnih kao i navedena. Jedna je sa natpisom. Prikaz pročelja antičkog hrama s natpisnim poljem zauzima srednji dio prednje strane. S lijeve bočne strane je prikaz delfina, stiliziran u duhu grčke arhajske umjetnosti, izgleda kao prenesen s neke grčke vaze toga doba. Njegov simbolični smisao je vezan uz more i vodu, povezan s vodenim bođanstvima. Na desnoj strani je prikaz kola s konjem usmjerena ulijevo. Prednje noge konja izbačene su unaprijed u jednom neprirodnom položaju, a zadnje su dosta stilizirane.

U kolima je prikazazljudske gigure koja sjedi, uz predpostavku, na osnovu oštećenih linija, da je uz njega još jedna osoba (prikaz pokojnika). Po epigrafskom natpisu urna se datira u kraj 2. stoljeća.

Urne u Donjem Kosinju

S unutrašnje strane ogradnog zida dvorišta crkve svetog Ivana Krstitelja ugrađena je desno od ulaza u dvorište četvrtasta kamena urna izrađena od lokalnog sivoga krečnjaka. Dimenzije masivnog kamenog bloka iznose 100 x 90 x 67 cm. Natpisno polje je dimenzija 51 x 57 cm. sa tekstom natpisa u 9 redaka i posvetnom formulom D M. Natpis sepulkralnog karaktera donosi imena četiri žene i dvojice muškaraca. Najznačajnija osoba na natpisu je C. Iulius Secundus, umro u tridesetoj godini života i po njegovom nalogu supruga Septimia Maxima izvršila je obvezu postavljanja porodičnog grobnog spomenika. S obzirom na uočene epigrafske, paleografske i onomastičke osobitosti moguća je datacija ovog spomenika u period prve polovine 3. stoljeća.

Sačuvane dimenzije druge urne iznose 62 x 81 x 70 cm. Na njezinoj prednjoj strani naziru se ostaci reljefno prikazanih stupova s kapitelima, a potpuno nedostaje gornji dio na kojem se nalazio stilizirani zabat i udubljene za pohranu pepeonih ostataka pokojnika. Jednostavno profilirano natpisno polje je sa tekstom natpisa isklesanim u pet redaka i koncentrirano u gornji dio natpisne površine.

Datacija

Slike na japodskim urnama kako u ukupnom scenskom izrazu tako i u obradi detalja nalaze mnogobrojne sličnosti i na različitim spomenicima starogrčke arhajske umjetnosti. Putevi i veze između japodskog teritorija i Grčke išli su posredstvom grčkih kolonija na Jadranu još od VI stoljeća p.n.e. Postojale su i veze sa sjeveroistočnim dijelom Italije, gdje se već od ranije osjećalo djelovanje arhajske umjetnosti, pod nazivom venetsko-situlska umjetnost, odakle se takođe osjetilo djelovanje na likovnom i ornamentalnom sistemu japodskih urni.

Prvi otkriveni ulomak urne Hoernes je datirao prema figuralnim predstavama u VI i V vijek p.n.e. I kasnije otkrivene urne (Ribić, Ripač) odlikuju se po snažnije izraženim utjecajima stranih umjetnosti, prvenstveno grčke arhajske umjetnosti i starijim objektima situlske umjetnosti. Ovu grupu karakteriše: brojnost scena, raznovrsnost motiva i sadržaja, detalji grive, arhajski hod konja, položaj i odnos konjanika prema konju, geometrizam lica i drugo. Zbog toga je prihvaćeno predloženo datiranje ove grupe urni u vrijeme VI vijeka p.n.e, izmedu 570 i 530.god. p.n.e.

Grupni slučajni nalaz 4 primjerka urni u Ribiću 1936-1937. god., zapravo nakit iz I vijeka n.e, koji se nalazio u kamerama velike urne iz Ribića i približno istovremeni nalaz jedne epigrafske urne sa figuralnim predstavama opredijelili su Dimitrija Sergejevskog da japodske urne i epigrafske urne sličnog oblika datira približno u isto vrijeme, od I-III vijeka n.e., mada je naglasio snažne veze između japodskih urni i grčke arhajske umjetnosti VI v.stoljeća p.n.e.