Ivan Broz
Ivan Broz (Klanjec, 21. januar 1852. – 25. decembar 1893., Zagreb), filolog i književni povjesničar.
Životopis[uredi | uredi kod]
Tri razreda osnovne škole polazio je u Klanjcu, četvrti u Varaždinu. Uz potporu karlovačkih franciskana polazio je gimnaziju u Karlovcu (1864–1866), Požegi i Zagrebu, gdje je maturirao 1872. Zbog darovitosti, poslan je u Innsbruck da započne studij teologije, ali se najviše bavio poviješću i orijentalnim jezicima. U novootvoreno Sveučilište u Zagrebu prelazi, ali tek uz prekid nastavlja 1876. studij kao redovni slušač hrvatskog jezika, povijesti i geografije. U Zagrebu je 1874. postavljen za namjesnog učitelja u realci zagrebačkoj, gdje je predavao hrvatski i njemački jezik. Kao pravi učitelj radio je od 1880. u realkama u Osijeku, Požegi i Zagrebu (od 1884. godine). Odbor Matice hrvatske, zbog njegovih književnih zasluga, uzima ga 1885., pa mu odmah i poverava redakciju Matičina zbornika narodnih pjesama. Doktorirao je 1888. s radnjom o imperativu u hrvatskom jeziku. Zahvaljujući vladinoj stipendiji, akademsku 1889/90. provodi na jednom semestru u Beč slušajući slavistiku kod Vatroslava Jagića i radeći u seminaru za slavensku filologiju. Od vlade je iskao i dobio potporu i dopust da 1889/90. provede putujući u Dubrovnik, po Hercegovini i Crnoj Gori da bi slušao kako se onuda govori i pjeva, što bi mu koristilo u poslu uređivanja Matičina zbornika narodnih pjesama. S toga se studijskog putovanja vratio s Palmotićevom Atalantom i punom torbom jezičkih bilježaka. U zimu 1892. izdaje svoj pravopis te drži niz predavanja učiteljima o novim pravilima. Te godine (1892.) postaje i članom dopisnikom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Umro je na Božić 1893. Pokopan je uz velike počasti vlade i znanstvenika.
Ivan Broz je 1892. objelodanio svoje najvažnije djelo, Hrvatski pravopis, koji je, u Boranićevoj redakciji, izlazio do 1916. Taj pravopis, iako izrijekom baziran na Karadžićevoj pravopisnoj koncepciji, no ipak oblikovan je ponajviše po uzoru na pravopisno djelo hrvatskoga filologa i pravaškog političara Marcela Kušara, utemeljilo je suvremeni hrvatski pravopisni standard, te ostali hrvatski pravopisni priručnici (uz izuzetak oktroiranih djela iz doba obje Jugoslavije i povratka na morfonološki propis u vrijeme NDH) u većini preskripcija uglavnom dotjeruju Brozovo prijelomno djelo u nijansama.
Najumjereniji filolog među tzv. hrvatskim mladogramatičarima nazivanima i vukovci, Broz je ostavio dubokoga traga u konačnoj standardizaciji hrvatskoga jezika: zahvaljujući njemu, Hrvate nije snašlo pravopisno dvojstvo koje je prijetilo uvedbom fonološki koncipiranoga pravopisa u Dalmaciji i Bosni (priručnik Frane Vuletića), a usvajanjem nekih propisa iz pravopisnoga standarda Zagrebačke škole (rastavljeni futur, pisanje stranih imena kao u izvorniku, izbjegavanje asimilacije po zvučnosti u više slučajeva (podcijeniti, odčepiti,..), morfonološki oblici u više slučajeva (mladac/mladci,..) osigurao je i kontinuitet ponajviše sa starijom (poglavito Dubrovačkom) hrvatskom pravopisnom tradicijom, i ostvario bezbolni prijelaz na konačni oblik pravopisa ne izazvavši prosvjede koji su pratili jezične zahvate njegova suvremenika Tome Maretića, potaknute uglavnom jezičnopovijesnim nihilizmom potonjega spram hrvatske književne i jezične baštine.
Djela[uredi | uredi kod]
- Ivan Broz, Hrvatski pravopis, Zagreb, 11892., 21893.; postumno Broz, Boranić, 31904., 41906., 51911., 61915.
- Iveković, Broz, Rječnik hrvatskoga jezika, Zagreb, 11901., 22009.