Bitka za Okinawu

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Bitka za Okinavu
Segment Drugog svetskog rata
Datum 1. april 1945. – 21. jun 1945.
Lokacija Okinava, Japan
Ishod Američka pobeda
Sukobljene strane
SAD Japan
Komandanti i vođe
Simon Bolivar Bakner, mlađi   Mitsuru Ušijima  
Snage
150.000 početno, 300.000 na kraju bitke 100.000
Žrtve i gubici
15.900 ubijeno, 38.000 ranjeno + 33.096 ranjenih van borbe, 763 oborena aviona 107.000+ vojnika ubijeno, 10.755 se predalo/zarobljeno, 100.000 civila ubijeno

Bitka za Okinavu, vođena na ostrvu Okinavi na Rjukju ostrvima (južno od četiri najveća ostrva Japana) je bio najveći amfibijski napad za vreme Rata na Pacifiku tokom Drugog svetskog rata. To je bila najveća pomorsko-kopneno-vazdušna bitka u istoriji, vođena od aprila do juna 1945.

Nijedna strana nije očekivala da će to biti poslednja velika bitka u ratu, što je bila. Amerikanci su planirali Operaciju Pljusak, invaziju na glavna ostrva Japana, koja se nije dogodila, zbog japanske predaje u avgustu 1945.

Bitka je zvana „čelični tajfun“ (Typhoon of Steel), na engleskom a „čelična kiša“ (tetsu no ame), i „siloviti čelični vetar“ (tetsu no bōfū) od strane stanovnika Okinave, što se odnosilo na intenzitet pucnjave koji je karakterisao bitku.

Tokom nekih bitaka poput bitke za Ivo Džimu, nije bilo civila, ali Okinava je imala veliki broj stanovnika, i civilni gubici tokom bitke su bili najmanje 130.000*. Američki gubici su bili preko 72.000, od kojih je 15.900 ubijeno ili nestalo, preko duplo više nego u bitkama na Ivo Džimi i Gvadalkanalu zajedno. Nekoliko hiljada vojnika koji su umrli kasnije bilo od rana ili iz drugih razloga, nije uključeno u ovaj broj. Oko 107.000 Japanaca je ubijeno ili zarobljeno; mnogi su radije izvršavali samoubistvo, nego se izvrgavali sramoti zarobljavanja.[1]

Generali[uredi | uredi kod]

Američku kopnenu kampanju je kontrolisala Američka deseta armija, kojom je komandovao general-potpukovnik Simon Bolivar Bakner, mlađi. Armija je pod svojom komandom imala dva korpusa; Američki III amfibijski korpus, koji se sastojao od 1. i 6. marinske divizije, sa 2. marinskom divizijom u rezervi, i Američki XXIV korpus, koji se sastojao od 7., 27., 77. i 96. pešadijske divizije. Na samom kraju kampanje, Bakner je ubijen od rikošetiranih delova granate, postavši jedan od najviših američkih oficira koji su poginuli tokom celog rata.

Japanskom kopnenom kampanjom (uglavnom defanzivnom) je komandovao na jugu general Mitsuru Ušijima. On je na kraju bitke izvršio samoubistvo. Na severu Okinave, o kome se manje priča, je komandovao general Takehido Udo.

Mnoga dešavanja su se zbila pre kopnene bitke.

Pre 1. aprila 1945.[uredi | uredi kod]

Corsair lovac ispaljuje raketne projektile dok nadleće utvrđenje na Okinavi

Američke podmornice su tokom 1944. razarale japanske brodove. Vojni brod Tojama Maru je potopljen na putu za Okinavu od strane USS Sturgeon (SS-187) (Jesetra SS-187) i pritom je poginulo oko 5.600 vojnika, devet meseci pre početka kopnene bitke; ovi japanski gubici (Jesetra je pobegla uprkos tome što je bila pogođena dubinskim minama) se obično ne ubrajaju u žrtve tokom bitke.

Pre bitke, brod za evakuaciju, Cušima Maru je potopljen od strane USS Bowfin (SS-287) (Boufin (vrsta ribe - lučno peraje) SS-287) i 1.484 žena i dece je poginulo

10. oktobra, 1944, talasi bombardera su tukli skoro nebranjeno ostrvo, uzrokujući nepamćeno razaranje; preko 80% Nahe je uništeno, i više od 65 brodova je potopljeno. Japanska PVO tehnologija se nije mogla meriti sa okretnim američkim avionima.

Malo pre bitke, japanski bojni brod Jamato su potopili američki avioni, dok je išao na okinavu u katastrofalnoj Operaciji Ten-Go. Japanci su planirali da ukotve Jamato na obali Okinave, i koriste ga kao kopnenu artiljeriju. Glasine da je brodu dato dovoljno goriva samo za put u jednom smeru nisu tačne; Džordž Fajfer demantuje ove tvrdnje.

Kopnena bitka[uredi | uredi kod]

Kopnena bitka je trajala oko 82 dana posle 1. aprila, 1945.

Sever[uredi | uredi kod]

Amerikanci su prešli preko uskog dela južnog-centralnog dela ostrva sa relativnom lakoćom (po standardima Drugog svetskog rata), ubrzo zauzevši slabo čuvani sevr, mada su bile žestoke borbe na Planini Jae Dake, i osvojili Vazdušnu bazu Kadena i Vazdušnu bazu Jomitan. (Kadena je danas najveća američka vojna baza u Aziji, i njene piste mogu da koriste veliki avioni.)

Japanci su izgubili baze Kadena i Jomitan uz malo borbe. Ceo sever je pao 20. apirla.

Malo se Amerikanaca srelo sa ozloglašenom Habu zmijom, i ubrzo su skidali svoje glomazne kamašne. Teži posao ih je čekao na jugu. Sever je bio samo zagrevanje.

Jug[uredi | uredi kod]

Borbe na jugu su bile najžešće, japanski vojnici su se krili u pećinama, ali su Amerikanci neumoljivo napredovali. Ostrvo je palo otprilike 21. juna, mada su neki Japanci nastavili sa borbom, uključujući guvernera Prefekture Okinava, Masahida Otu.

Najpoznatija američka žrtva je bio ratni izveštač Erni Pil (Ernie Pyle), koga je ubio japanski snajper na Ie-Šimi (Ie-shima), na severozapadu Okinave.

Američki general Simon Bolivar Bakner, mlađi je poginuo od rikošetirane japanske artiljerijske granate, dok je vršio inspekciju trupa na liniji fronta, samo 4 dana pre kraja bitke.

Reference[uredi | uredi kod]

  1. Američki izvori tvrde da je iako je ova cifra tačna, vrlo malo civila poginulo u samoj bici. Većina civilnih gubitaka je bila usled samoubistava iz straha od mučenja (mnogima je rečeno da da bi postao marinac moraš da ubiješ svoju majku.)

Literatura[uredi | uredi kod]

Vanjske veze[uredi | uredi kod]