Belzebub

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Ilustracija Belzebuba
Ilustracija Belzebuba iz knjige Collina de Plancyja Dictionnaire Infernal (Pariz, 1863.)

Belzebub, ređe Velzevul (heb. בעל זבוב‎, Ba‘al Zəbûb, grč. βεελζεβούβ, arap. بعل ألذباب, "Gospodar muha"), drevno je semitsko božanstvo štovano u filistejskom gradu Ekronu. U kasnijoj judeo-kršćanskoj tradiciji spominje se kao demon i jedan od sedam prinčeva pakla. Ime mu je izvedeno od kanaanskih riječi Baal, što znači "gospodar" i zebub, što znači "muha".[1]

U Bibliji[uredi | uredi kod]

Belzebub se poimenice spominje na više mjestu u Bibliji kao jedan od vrhovnih demona. U Starom zavjetu, u Drugoj knjizi o Kraljevima (2 Kr 1,2), spominje se kao ekronski bog Baal Zebub.[2] Na njegov spomen nalazimo i u Evanđelju po Mateju (Mt 12,24)[3], Evanđelju po Marku (Mk 3,22)[4] i u Evanđelju po Luki (Lk 11,15-19), gdje je opisan kao demon.[1][5] Farizeji su govorili da pomoću njega Isus tjera zle duhove.

U okultizmu i demonologiji[uredi | uredi kod]

Većina demonologa slaže se u tome da on predstavlja gospodara pakla, no suglasni su u tome da nije moćniji od Sotone.[6] Opisuju ga kao diva s ognjenim vijencem oko glave, s dva roga na glavi, blještavim očima, krilima šišmiša, pačjim nogama i lavljim repom.

Prema vjerovanju, vještice ga prizivaju za vrijeme sabata, slave ga i spolno opće s njim na orgijama.[7]

U Knjizi svete magije Abra-Melina maga koju je izdao S. L. MacGregor Mathers, Belzebub se spominje u XIX poglavlju Druge knjige.[8]

Bilješke[uredi | uredi kod]

  1. 1,0 1,1 deliriumsrealm.com
  2. Biblija, Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, str. 346.
  3. Biblija, Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, str. 1114.
  4. Biblija, Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, str. 1138.
  5. Biblija, Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, str. 1171.
  6. Knight, Thomas H., str. 88.
  7. Knight, Thomas H., str. 89.
  8. Mathers, S. L. MacGregor (ur.), str. 63.-79.

Literatura[uredi | uredi kod]

Vanjske poveznice[uredi | uredi kod]