Crni sabat

Izvor: Wikipedia
Vještičji sabat, slika Francisca Goye iz 1797./98.

Crni sabat je ceremonija okupljanja praktikanata poganskih rituala. Najčešće se vezuje uz vještice.

Podaci o okupljanjima vještica na sabat datiraju još iz srednjega vijeka da bi tokom 18. stoljeća, s razvojem prosvjetiteljstva, takve pojave uglavnom prestale biti gledane kao realne i preselile se u sferu pučkih legendi i bajki.

Etimologija[uredi - уреди]

Riječ sabat prvi koristi Nikola Jacquerius u djelu "Bič opsjenarskih heretika" (Flagelum haereticorum fascinariorum, 1458.). Značenje riječi nije objašnjeno, ali pretpostavlja se da dolazi od izraza Sabazius, frigijskog božanstva, koji je katkad identificiran s grčkim bogom Dionizom, što sabat dovodi u korelaciju s drevnim orgijama, bakanalijama.[1]

Let na sabat[uredi - уреди]

Prema vjerovanju, tzv. let na sabat bio je način da se stigne na veliki i prostorno udaljeni sastanak sa Sotonom. Takvi sastanci održavali su se noću na usamljenim mjestima. U prošlosti su se vodile rasprave o tome na koji način sudionici sabata dolaze prisustvovati sastancima, odnosno jesu li se na sabate prenosili u duhu ili tjelesno. Sveti Augustin (354.-430.) je pisao da demoni mogu prenositi svoje štovatelje nevjerojatnom brzinom, dok su Sveti Toma Akvinski (o.1225.-1274.) i Sveti Bonaventura (1221.-1274.) vjerovali u mogućnost čarobnjačkih letova.[2]

S obzirom da Sotona, kako se vjerovalo, imitira Božja djela i čuda, let vještica uspoređivao se s mističnim Pavlovim uznesenjem u treće nebo (2 Kor 12,2).[3] Od 15. do 17. stoljeća, pojedini su znanstvenici nastojali empirijsski istražiti i objasniti perirodu vještičjeg leta, pa su ga nastojali predstaviti kao iluziju izazvanu drogama. Tvrdilo se da čarobnjaku i vještici za letenje služe razne masti kojima mažu tijelo, a koje pripremaju od tijela nekrštene djece. Agrippin učenik, Johann Weyer (1515.-1588.) opisivao je pripremanje magijskih masti koje su se pripravljale kuhanjem djece u bakrenom loncu. Drugi autori dovodili su vještičji let u vezu s bilokacijom., a jedan od zagovornika te teorije bio je i okultist Julius Evola (1898.-1974.) (Metafizika seksa).[4]

Vještičji kalendar[uredi - уреди]

Prema vjerovanju, vještice su slavile poganski obred poznat kao "kolo godine". Takvi poganski obredi simbolizirali su odnos čovjeka i prirode, ciklus godišnjih doba i rast i umiranje te ponovno rađanje svega u prirodi.

Središnja mjesta u sklopu vještičjeg kalendara činile su svetkovine sabata kojih je bilo osam raspoređenih tijekom godine, a uglavnom su korspondirali s izmjenom godišnjih doba.

Prva svetkovina sabata održavala se 31. listopada i naziva se Samhain (poznata i kao Halloween, Noć vještica). Ova svetkovina označavala je službeni kralj ljeta i početak zime. To je noć kada je moguće najlakše uspostaviti vezu s duhovima.

Druga svetkovina slavila se 21. prosinca, za vrijeme najdulje noći u godini. Prema poganskom vjerovanju, to je vrijeme gozbi i veselja, kada se kiti kuća i mlado drvo koje simbolizira novi početak.

Dana 31. siječnja slavila se FeImbolc, Svijećnica.

Proljetni ekvinocij slavio se 21. ožujka.

U noći s 30. travnja na 1. svibnja slavila se Valpurgina noć (Beltane). U to vrijeme održavao se jedan od najvažnijih cnih sabata u vještičjem kalendaru. U noći se pale krijesovi, procesije nose upaljene baklje, a vještice se skupljaju na svojim sastajalištima.

Početkom ljeta 21. lipnja slavila se svetkovina Litha ili ljetni solsticij. To je bila svetkovina obilja, plodnosti i čari prirode.

Sabat Lughnasadh ili Lamma slavio se 31. srpnja. To je magično doba za kojega se slavila plodnost zemlje i blagostanje zajednice; označavala je kraj jeseni.[5]

Posljednji u nizu svetkovina slavio se jesenjski ekvinocij (Mabon), 23. rujna.

Vidi još[uredi - уреди]

Bilješke[uredi - уреди]

  1. Glavurtić, Miro, Satana, str. 174.
  2. Glavurtić, Miro, Satana, str. 177.
  3. Biblija, Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, str. 1281.
  4. Glavurtić, Miro, Satana, str. 178.
  5. Faust, Viktoria, Vještice, str. 50.

Literatura[uredi - уреди]