Alexander Graham Bell

Izvor: Wikipedia
Alexander Graham Bell

Portret Alexandera Grahama Bella
ca. 1914–1919
Rođen/a 3. mart 1847
Edinburgh, Škotska, UK
Umro/la august 2 1922. (dob: 75)
Beinn Bhreagh, Nova Scotia, Kanada
Uzrok smrti komplikacije od dijabetesa
Prebivalište UK, Kanada, SAD
Državljanstvo US, UK,
Kanada (de facto, 1870–1871)
Alma mater University of Edinburgh
University College London
Zanimanje pronalazač, naučnik, inženjer, nastavnik (Boston University), nastavnik gluhih
Poznat/a po izumu telefona
Suprug/a/zi/ge Mabel Hubbard
(vj. 1877–1922)
Djeca (4) dva sina koja su umrla u djetinjstvu i dvije kćeri
Roditelji Alexander Melville Bell
Eliza Grace Symonds Bell
Rodbina Gardiner Greene Hubbard
(tast)
Gilbert Hovey Grosvenor (zet)
David Fairchild (zet)
Melville Bell Grosvenor (unuk)
Mabel Harlakenden Grosvenor
(unuka)
Alexander Graham Bell Fairchild
(unuk)
Gilbert Melville Grosvenor
(praunuk)
Edwin S. Grosvenor (praunuk)
Chichester Bell (rođak)
Potpis

' Alexander Graham Bell (3. marta, 1847. godine - 2. augusta, 1922. godine) bio je naučnik, izumitelj, i osnivač Bell telefonske kompanije. Pored svog rada na polju tehnologije telekomunikacija, zaslužan je i za važna otkrića u avijaciji i pomorstvu.


Život i djelo[uredi - уреди]

Rođen je kao Alexander Bell u Edinburghu, Škotska (kasnije je usvojio i ime Graham kao znak poštovanja prema Alexanderu Grahamu, porodičnom prijatelju). Njegova porodica bila je upoznata sa učenjima govorništva: njegov pradjed u Londonu, ujak u Dublinu, te otac, Alexander Melville Bell, u Edinburghu, bili su poznati govornici.[1] Posljednji je objavio veliki broj djela na tu temu, od kojih su neka dobro poznata, posebno traktat o Vizualnom govoru, koji se pojavio u Edinburghu 1868. godine. U njemu je objasnio svoj metod u poučavanju gluhonijemih, koristeći njihovo čulo vida, da artikulišu riječi, te također da čitaju ono što drugi govore prateći pokrete usana.

Graham Bell, njegov istaknuti sin, školovao se na Royal High School u Edinburghu, koju je završio sa 13 godina. Sa 16 dobio je mjesto kao učenik-učitelj govorništva i muzike na Weston House Academy, u Elgin, Morayshire. Narednu godinu proveo je na Univerzitetu u Edinburghu. Od 1866. do 1867. godine radi kao učitelj na Somersetshire Collegeu u Bathu, Engleska. Prema nekim izvorima još u Škotskoj je razvio interes za akustiku; želio je pronaći način da pomogne majci koja je bila gluha.

1870. godine sa porodicom seli u Kanadu, gdje se nastanjuju u Brantfordu, Ontario. Prije odlaska iz Škotske, Bell se posvetio telefoniji, a u Kanadi je razvio interes za uređaje pomoću kojih je moguća komunikacija na daljinu. Dizajnirao je klavir koji je pomoću električne struje mogao emitovati svoju muziku na daljinu. 1873. godine sa ocem odlazi u Montreal, Quebec, gdje je radio na podučavanju vizualnom govoru. Stariji Bell pozvan je da uvede svoj sistem u veliku školu za nijeme u Bostonu, Massachusetts, ali je odbio mjesto u korist sina, koji je postao profesor vokalne fiziologije i govorništva na Univerzitetu u Bostonu.[1]

U Bostonu je nastavio istraživanja na istom polju i pokušao da napravi telefon koji bi prenosio ne samo muziku, već i govor. Sredstvima svog američkog punca uspio je 7. marta 1876.[1] godine kod U.S. Patent Office (Američki ured za patente) registrovati patent broj 174,465, koji je pokrivao "metod i aparat za prenošenje vokalnog ili drugih vrsta zvuka telegrafski…, putem električnih valova, sličnih vibracijama zraka koje prate pomenute vokalne ili druge vrste zvukova.”, telefon. (Treba napomenuti da se još uvijek vodi debata o tome ko je izumitelj telefona. Jasno je da je nekoliko ljudi istraživalo slične uređaje. Oni na strani Bella tvrde da je ipak on osmislio prvi potpuno funkcionalan model.[2])

Nakon što je uspio patentirati telefon, Bell je nastavio svoje eksperimente sa komunikacijom, koji su kulminirali izumom fotofonskog emitovanja zvuka, pomoću svjetla – preteče današnjih fiber-optičkih sistema. Također se bavio istraživanjem u medicini, te je izmislio nekoliko tehnika za podučavanje gluhih govoru. O rasponu Bellove genijalnosti može se suditi po 18 patenata koji se vežu isključivo za njegovo ime, te 12 drugih koje potpisuje sa svojim saradnicima. Od toga ih je 14 vezao za telefon i telegraf, 4 za fotofon, 1 za fonograf, 5 za zračna vozila, 4 za hidroplane, i 2 za foto ćeliju od selena.

1882. godine postaje naturalizovani građanin SAD. 1888. godine jedan je od osnivača američkog National Geographic Society (Nacionalno udruženje za geografiju), a postao je i njegov drugi predsjednik. Dobitnik je brojnih priznanja. Francuska vlada odlikovala ga je sa Légion d'honneur (Legijom časti), a Académie française (Akademija znanosti Francuske) dodijelila mu je nagradu Volta od 50,000 Franaka, Royal Society of Arts (Kraljevsko znanstveno udruženje) iz Londona dodijelilo mu je Albert medalju 1902. godine, a Univerzitet u Würzburgu, Bavaria, počasni doktorat.

Bell je oženio Mabel Hubbard, jednu od svojih učenica na Bostonskom univerzitetu, 11. jula 1877. godine. Umro je na svom imanju, Beinn Bhreagh, u Baddecku, Nova Scotia, 1922. godine i sahranjen je pored svoje supruge na vrhu planine Beinn Bhreagh iznad jezera Bras d'Or.

Iako je izmislio telefon, nikad nije mogao nazvati svoju suprugu i majku, jer su obje bile gluhe.

Reference[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 "Alexander Graham Bell Laboratory Notebook, 1875-1876". 1875-1876. http://www.wdl.org/en/item/11375/. pristupljeno 2013-07-24. 
  2. Bell "nije izumio telefon"