Telefon

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Za ostala značenja, vidi Telefon (razvrstavanje).
Starinski telefon

Telefon (iz grčkog: tele što znači "udaljen" i "fon" što znači zvuk) je uređaj za komunikaciju na daljinu, koji se koristi tako što prima i prenosi zvuk (uglavnom ljudski glas) sa jednog mjesta na drugo i obrnuto. Većina telefona radi tako što prenosi električni signal preko složenog sistema telefonskih mreža koji dozvoljava komunikaciju skoro bilo kojeg korisnika telefona sa skoro bilo kojim drugim.

U najosnovnijem obliku telefona, zvuk se pretvara u električne oscilacije putem mikrofona spojenog u strujni krug. Ove oscilacije se prenose električnim provodnikom do slušalice, koja električne oscilacije pretvara opet u zvuk. Martin Gajić Lira

Uvod[uredi | uredi kod]

Postoje tri osnovna načina kojim se neki korisnik telefona povezuje na telefonsku mrežu: tradicionalni (fiksni telefon), koji je povezan kablovima sa jednom određenom fizičkom lokacijom; bežični i radio telefoni, koji koriste ili analogne ili digitalne signale; satelitski telefoni, koji koriste telekomunikacione satelite; i VoIP veze (iz engleskog Voice over IP što znači Glas preko Internet protokola) koje se koriste Internet vezom. Između krajnjih korisnika, povezivanje se može vršiti preko optičkog vlakna, mikro-talasa, satelitske veze ili kombinacijom ovih. Doskora, kad bi se reklo telefon, uglavnom bi se mislilo na fiksni telefon. Bežični i mobilni telefoni su sada ustaljeni širom svijeta, pri čemu se od mobilnih telefona čak očekuje da će na kraju potpuno zamijeniti "tradicionalne", fiksne telefone. Za razliku od mobilnih telefona, bežični se uglavnom smatraju "fiksnim" telefonima, jer imaju domet uglavnom od nekoliko metara ili nekoliko desetina metara i uglavnom se povezuju na baznu stanicu koja je potom povezana kablovima na fiksnu telefoniju.

Delovi telefona[uredi | uredi kod]

Delovi telefona su :

  • MTK ( Mikrotelefonska kombinacija ) to jest slušalica,
  • Tastatura ili brojčanik, zavisno od modela mada danas se sve više koriste telefoni sa tastaturom i drugi delovi

Istorija[uredi | uredi kod]

Ostaje nerazjašnjeno ko je izumio prvi telefon, pošto su Antonio Meuči, Johan Filip Rajs, Aleksandar Bel i ostali - svi kandidati za ovu titulu. Važno je zapamtiti da ne postoji nešto poput "jedinstvenog izumitelja telefona". Stanje telefonije kakvo imamo danas je rezultat rada mnogih ruku, od kojih je svaka pomoć bila veoma vrijedna.

Bežični telefoni[uredi | uredi kod]

Bežične telefone je prvi izumio Teri Pol, 1965. godine. Oni se sastoje od bazne stanice koja je kablovima spojena sa fiksnom telefonijom, i slušalice koja je radio talasima spojena sa ovom baznom stanicom. To korisnicima dozvoljava da nose slušalicu bez bazne stanice, u okviru dosega ove bazne stanice. Baznim stanicama je potreban napon da bi komunicirale sa prenosnom slušalicom, tako da bežični telefoni u principu ne funkcionišu pri nestanku struje. Bežični telefoni su u početku koristili frekvenciju od 1.7 MHz za komunikaciju baze sa slušalicom. Da bi se poboljšao kvalitet i prevazišli problemi ograničenosti dosega, ovo je kasnije promijenjeno tako da se koristi FM (frekventna modulacija) na višim frekvencijama (49 MHz, 900 MHz, 2.4 GHz, i 5.8 GHz. Telefoni koji rade na frekvenciji od 2.4 GHz se često miješaju sa određenim bežičnim mrežnim protokolima (802.11b/g) jer koriste istu frekvenciju. Danas je doseg bežičnih telefona obično par stotina metara.

Vidi još[uredi | uredi kod]

Vanjski linkovi[uredi | uredi kod]