Šah

Izvor: Wikipedia
Disambig.svg Za ostala značenja v. Šah (razvrstavanje).
Popularna "Staunton" šahovska ploča koju je kreirao Nathaniel Cook 1849., i koristio vodeći igrač toga vremena Howard Staunton. Fédération Internationale des Échecs (FIDE) je prihvatila ovu ploču kao standard 1924.

Šah je igra na ploči za dva igrača. Ploča je kvadratnog oblika, podijeljena u 64 (8×8) polja, obojanih naizmjenično svjetlom i tamnom bojom (redovno se govori "bijeli" i "crni"). Svaki igrač ima po 16 figura, od toga osam pješaka. Jedan vodi bijele, a drugi crne figure.

Igra sa ovakvom pločom i figurama postoji barem od VI st., ali pravila o krtanju figura mijenjala su se. Bitna promjena, koja čini moderni šah posve drugačijom igrom od arapskog šatrandža, uvedena je oko 1470. g. u Italiji. Kasnije je bilo još modifikacija pravila (rokada, uzimanje "an pasant", promocija pješaka), pa su pravila konačno fiksirana tek u xIX. st. Vidi članak Šah: pravila igre

Pravila igre[uredi - уреди]

Rezultat šahovske igre ovisi isključivo o vještini igrača, a nimalo o sreći.

Igrači vuku naizmjenično po jedan potez. Cilj igre je matirati kralja.

Pravila savremenog šaha bitno se razlikuju od pravila arapskog šatrandža. Tabla i figure su jednaki, ali pravila o kretanju figura su drugačija.

Vidi članak: Šah: pravila igre

Šahovska notacija[uredi - уреди]

U općoj upotrebi za bilježene šahovskih partija i pozicija je danas takozvana algebarska notacija. Ona se prvi put pojavljuje još u jednom francuskom rukopisu iz 1173. godine, ali u široku upotrebu ušla je tek u XIX. st. Godine 1981. FIDE ju je usvojila kao standard. U zemljama engleskog govorog područja još se ponekad koristi tzv. opisna notacija.

Vidi članak: Šahovska notacija


Nastanak i razvoj[uredi - уреди]

Glavni članak: Historija šaha

Porijeklo[uredi - уреди]

Porijeklo šaha obavijeno je tamom. Prvo spominjanje šaha datira s kraja VI. stoljeća naše ere, ali općenito se smatra da je nastala znatno ranije, vjerojatno oko početka naše ere. Zaključuje se tako iz činjenice da je izumilj igre među figure uvrstio i onu koja simbolizira borna kola, oružje koje je u VI. st. bilo već odavno zastarjelo.

Šah je vjerojatno nastao u Indiji. Na sanskrtu igra nosi naziv "čaturanga" ("čatarunga"), što znači "četverodjelna"; to je također pjesnički izraz za vojsku, koja je imača četiri roda: pješadiju, konjicu, slonove i borna kola. Ime su preuzeli perzijanci (iranci) kao "čatrang", a od njih Arapi kao "šatrandž". Neki ipak smatraju da je igra nastala u Kini ili Središnjoj Aziji.

Legenda, izmišljena tek u novom vjeku, pripisuje izum šahovske igre grčkom junaku Palamedu: on ju je izmislio za vrijeme opsade Troje, da bi razbio dosadu tijekom deset godina opsade. Sigurno je da Grci i Rimljani nisu poznavali šah. Poznato je da su Rimljani, a prije njih već i Egipćani, poznavali neke igre na ploči, ali one su sličile našoj igri "mlin".

Varijacije šahovske igre[uredi - уреди]

Osim modernog, "europskog" šaha, koji se danas igra u cijelom svijetu, postoje deseci drugih varijacija, vjerojatno nastale iz iste osnove, indijske "čatarunge". Neke se igraju na tabli sa manjim ili većim brojem polja, sa dodatnim figurama, drugačijm pravilima o kretanju figura itd. Igre tipa šaha razlikuju se od drugih igara na ploči posebnom ulogom pješaka (koji se ne mogu kretati unatrag) i kralja (čije je matiranje cilj igre). Od tih varijacija najpoznatija je japanska igra shogishogi, koja se igra na ploči 9×9 polja.

Ratnička simbolika figura[uredi - уреди]

Šahovske figure, osim kralja i ferza (naša kraljica), simboliziraju četiri roda vojske: pješake, konjicu, slonove i borna kola. (U indiji se također spominje veza s podjelom na četiri kaste odnosno varje.) Ta se simbolika u prevodima na razne jezike djelomično izgubila.

Pješak je u njemačkom "der Bauer" (seljak), u engleskom "pawn", riječ koja potiče, preko anglo-normanskog i francuskog, od latinskog "pedon", što označava vojnika-pješaka.

Figura "konjanik" (ili vitez) još se tako zove recimo u engleskom. U ruskom je "konj", u hrvatskom se gotovo isključivo koristi riječ "skakač".

Indijska figura koja simbolizira slona i danas se naziva "slon" u ruskom. U njemačkom je "der Läufer", što znači "trkač". U hrvatskom je postala "lovac", a u engleskom, neočekivano, "bishop" (biskup), možda zato jer oblikom podsjeća na biskupsku kapu.

Zanimlijve su promjene imena figure "borna kola" u Hrvatskoj, koje simboliziraju promjene u tehnici ratovanja. Stariji naziv bio je "toranj" ili "kula", što se odnosi na drveni toranj koji se koristio u opsadi. Danas je nazivamo "top".

Kralj, perzijski "šah", dao je ime igri ("šahmati" u ruskom, "das Schach" u njemačkom). Uz njega stoji figura koja se na parzijskom naziva "ferz", što označava kancelara (vezira). Ime "ferz" koristi se i u ruskom. U Europi, ferz je promijenio spol i postao kraljica ili dama.

Šahovnica: magijski kvadrati[uredi - уреди]

Kako je došlo do konstrukcije tako složene igre? Šahovska ploča je svakako starija od figura: magijski kvadrati sa raznim brojem polja nađeni su u starim egipatskim, kineskim i indijskim hramovima. Tabla sa 8¤8 polja široko je korištena u Indiji. Na sanskrtu se naziva "aštapada", od "aštau": osam i pâdam: noga, stopa, polje; to je i jedno od iemna za prebivalište boga Višnu. Aštapada je bila površina na kojoj se gatalo i pororicalo, a poslije su na nju bacane i kocke za igru. U doba Veda obredi su vršeni u prirodi pa je i kvadrat aštapade urezivan na zemlji. Kvadrat je vjerojatno imao veličinu 8×8 stopa, pa odatle potječe naziv. Početkom naše ere aštapada se počela izrađivati kao tabla od drva, srebra i zlata isl.

Na tabli za šatrandž polja nisu bila obojena raznim bojama. Uzorak svjetle i tamne boje, kakav danas općenito zovemo "šahovnica", pojavljuje se prvi put krajem XI. st.

Metafizička simbolika[uredi - уреди]

Kao što se aštapada koristila za proricanje, figurice raznih oblika koristile su se u raznim obredima. Vjerojatno su ta dva elementa spojena i postepeno se razvijala fiksirana pravila o tome kako se pojedine figure kreću preko polja, sve do konstrukcije kompeleksne igre.

Vjeruje se da su indijci iz kaste brahmana, koji su vršili obrede i proricanja, na umu imali religijsko-filozofijsku, a ne ratničku simboliku aštapade i figura. Figure simboliziraju pet elemenata od kojih je građen materijalni svijet: Zemlju, Vodu, Zrak, Vatru i "peti element", eter, koji ih objedinjuje. (Tu su teoriju o građi materije od Perzijanaca su usvojili i Grci; "peti element" kod Grka uvodi mudrac Anaksimandar, nazivajući ga "apeiron", ono što je bez granica). Kretanje figura simbolizira međuodnose tih elemenata, a vezano je uz brojčane odnose kojima brahmani pridaju mistična svojstva.

Zrna žita na šahovskoj ploči[uredi - уреди]

Jedna legenda povezuje šahovnicu (aštapadu) sa tzv. geometrijskom redom, čija svojstva zaprepaščuju čovjeka neukog u matematici.

"Bio jednom davno velik car Šeram, koji je htio nagraditi 'skromnog' matematičara Sesu za njegovo otkriće šahovske ploče, i rekao mu je neka traži što hoće. Sesa je rekao: Želim da mi date za prvo polje na ploči jedno zrno, za drugo polje 2 zrna, za treće 4, za četvrto 8, i tako za svako slijedeće dva puta više zrna nego za prethodno polje. Car se iznenadio, rekao: Zar samo to? Nema problema, dobit ćeš svoju vreću pšenice poslije ručka. No, carevi matematičari su računali dva dana, da bi dobili koliko zrna treba predati Sesi, i izračunali su da taj broj iznosi: 18 446 744 073 709 551 615. Car se zamislio, jer matematičari su mu rekli da njegove robne zalihe :-) nisu dostatne, pa da ih ima i sto puta više ne bi bile dostatne. I napokon je smislio, pozvao je Sesu i rekao mu: Dragi čovječe, ja te ne želim prevariti niti za jedno zrno, pa ćeš ti svoju nagradu brojati zajedno s mojim slugama. Čuvši to, Sesi je postalo neugodno, i počeo se ispričavati da ima hitnoga posla jer mu je sestra na drugom kraju zemlje pred porodom, a muž joj je umro, našto se car nasmijao i dao mu bogatu poputbinu, da širi glas svijetom o milostivosti cara Šerama."

Napomena: legenda je ispričana prema sjećanju, pa može odstupati od neke pisane verzije.

Ova pouka o svojstvima geometrijskog reda i danas je aktualna, s obzirom na ekološku krizu.

Šah u Indiji, Perziji i islamskom svijetu[uredi - уреди]

Prva spominjanja šaha u literaturi potiču iz Indije i Irana. Krajem VI. st, šah (čatarunga) se spominje u indijskoj poemi "Vasavadatta", pisanoj na sanskrtu, te u isto vrijeme (čatrang) u iranskoj poemi "Karnamuk". Godine 620. zabilježeno je igranje šaha u Egiptu.

U arapskoj literaturi, šah je prvi put spomenut u jednoj romantičnoj poemi 720. godine. Nakon toga, šah u arapskom svijetu postiže veliku popularnost. Godine 786. zabilježeno je da je kalif Harun al-Rašid vrlo rado igrao šah, te organizirao mečeve najboljih igrača i pobjednike darivao golemim nagradama (imanja za seljacima), kakvima se do danas nijedan profesionalni šahist nije približio. Ljubitelji i mecene bili su i kasniji kalifi i drugi vladari u Aziji. Najstariju zabilježenu partiju odigrali su u IX st. kalif Al-Nuktadi i znameniti igrač al-Suli. Kasniji su glasoviti majstori npr. Abulafath, po narodnosti Tadžik (XI-XII. st.) i Ali Šatrandži (XV st.), koji je boravio i igrao na dvoru Timur-Lenka u Samarkandu.

U arapskom svijetu postalo je izuzetno popularno sastavljanje i rješavanje šahovskih problema (mansuba). Prvi sastavljeni šahovski problem pripisuje se bagdadskom kalifu Bilahu, 840. godine.

Prva knjiga koja sadrži analize pojenih šahovskih otvaranja pojavila se 910. godine. Autor je al-Lajlaj.

Šah u Europi[uredi - уреди]

Šah (šatrandž) se širi u Europu preko Arapa i Bizanta. Tako je već 735. godine zabilježeno da je na dvoru franačkog kralja Karla Martela (utemenitalje dinastije karolinga odigrana šahovska partija živim figurama. Na području današnje Rusije šah se prvi put spominje 820. godine; donesen je izravno iz Perzije, pa je do danas zadržan iranski naziv "ferz".

Popularnost šaha u Europi raste u doba križarskih ratova. Europljani uvode i prve preinake pravila o kretanju figura, koja dinamiziraju igru, što dovodi do velike revolucije oko 1470, kada se šatrandž transformira u moderni šah.

Crkva je često prijekim okom gledala na šahovsku igru, svrstavajući je u isti tip poroka kao kockanje. Svećenicima i redovnicima često se zabranjivalo da igraju šah. Prva takva zabrana zabilježena je 1061. godine u Italiji, a zabilježena je i u Hrvatskoj još u XVI. st. (vidi Šah u Hrvatskoj).

Godine 1119. odigrana je prva dopisna partija. Protivnici su bili engleski kralj Henry I i francuski kralj Louis VI.

Veliko djelo o šatrandžu napisao je godine 1283. kralj Alfons X Mudri.

Već 1472. u Augsburgu je tiskana prva šahovska knjiga (o šatrandžu).

Šah u keltskoj mitologiji[uredi - уреди]

Šah je postao vrlo popularan u Britaniji i Irskoj, o čemu svjedoči njegovo često spominjanje u mitologiji britanskih i irskih Kelta. Bog Lugh, koji će postati kralj Tuatha Dé Danana (analogni su grčkim olimpijskim bogovima), prikazujući svoje mnogobrojne vještine, između ostaloga pobijedio je najboljeg šahistu, uvodeći nov potez nazvan "Lughovo ograđivanje". (Squire, ?/2005:81) Kada je Becuma, boginja koja je bila supruga irskog kralja Conna, zahtijevala da njezin posinak Art bude protjeran, partija šaha odlučivala je tko će morati otići. (Squire, ?/2005:190) Finn mac Coul je igrao šah sa svojim sinom Ossianom, a progonjeni Diarmait, sakriven u krošnji stabla iznad njih, triput zaredom u kritičnoj situaciji baci bobicu, kojom pogodi figuru kojom treba povući pobjedonosni potez. (Squire, ?/2005:206) Kod Britanaca, također, šahovska garnitura je jedno od "trinaest blaga Britanije". (Squire, ?/2005:310)

Povijest modernog šaha (od 1470 g.)[uredi - уреди]

Oko 1470. godine, nepoznati talijanski genij uveo je dramatičnu promjenu u igru, kja je time znatno dinamizirana. Nova igra, nazvana "De la dama" (jer je dama postala najjača figura) vrlo brzo je postala popularna.

Prvu knjigu posvećenu modernom šahu objavio je godine 1497. španjolac Lucena. u Salamanki. U njoj se bavi šahovskim otvaranjima. Godine 1512. u Italiji je tiskana knjiga čiji je autor Damiano.

U XVI st. najjači igrači šaha su Španjolci i Talijani. Španjolac Ruy López je 1560. godine u Rimu pobijedio najjače talijanske igrače. Prvi šahovski turnir, igran kao niz mečeva, održan je 1575. na dvoru španjolskog kralja Filipa II u Madridu. Tada su Španjolsku posjetili trojica ponajboljih talijanskih šahista. Talijan Giovanni Leonardo di Bona pobijedio je Lópeza.

Šah se u XVII. st. i dalje ponajviše igra na dvorovima kraljeva i velikaša. Veliku slavu postigao je talijan (iz Kalabrije) El Greco (1600-1634). On je putovao Europom, igrao za novac i svuda pobjeđivao. Svoja uputstva za igru nije tiskao kao knjigu, nego ih pripremao samo kao rukopise, koje je skupo prodavao bogatim ljubiteljima.

Od početka XVIII. st primat u šahu preuzimaju Francuska i Engleska. Centar šahovskog života postaju kavane, u kojima se okupljaju pripadnici nove građanske klase u usponu. Najpoznatije su Café de la Regence u Parizu i Old Slaughter u Londonu.

Drugu polovicu XVIII st. obilježio je francuz François André Danican, poznatiji pod imenom Philidor (1726-1795). Također je bio slavni operni skladatelj. Tijekom nekoliko desetljeća daleko je nadmašivao sve svoje protivnike.

Prva novinska šahovska rubrika pjavila se 8. srpnja 1813. g. u Liverpool Mercury.

Prvi šahovski časopis počeo je izlaziti 1836. g. u Parizu pod imenom La Palamada, urednik: Labourdonais.

Prvi međunarodni šahovski turnir odigran je 1851. godine u Londonu. Šesnaest sudionika igralo je mečeve po kup-sustavu. Pobjedio je Adolf Andersen.

Šahovska takmičenja[uredi - уреди]

Šahovska takmičenja mogu se podeliti na turnire, mečeve i timska takmičenja. O bilo kakvom takmičenju da se radi, za pobedu se dobija 1 poen, za remi ½ poena, dok se za izgubljenu partiju ne dobijaju poeni (retko kada organizatori šahovskih takmičenja odstupaju od ovog pravila).

Šahovski turniri[uredi - уреди]

Šahovski turniri organizuju po kružnom sistemu (Soneborn-Berger - često se nazivaju samo Berger), zatim po švajcarskom, ševeninškom i nokaut sistemu.

Kružni sistem (Berger)[uredi - уреди]

Glavni članak: Bergerov sistem

Berger-turniri obično su zatvorenog tipa (igrači koji učestvuju, dolaze po pozivu organizatora). Kad je reč o kružnom sistemu (Soneborn-Berger), igra se po pravilu „svako sa svakim“. Minimalnan broj igrača je tri, a može se organizovati da se igra jednokružno (svako sa svakim po jednu partiju), dvokružno (svako sa svakim po dve partije - jednu belim figurama, drugu crnim) itd. Ukoliko je za turnir prijavljen neparan broj igrača, u svakom kolu jedan igrač je slobodan (nema protivnika) i ne dobija poene. Pobednik turnira je igrač koji sakupi najveći broj poena. Ukoliko više takmičara ostvari jednak broj poena, uspešniji je onaj igrač čiji je veći zbir poena sa takmičarima iz gornje polovine konačne turnirske tabele. Ovaj sistem nosi ime po pobornicima ideje, engleskom šahisti Viljemu Sonebornu i austrijskom teoretičaru šahovske završnice Johanu Bergeru.

(vidi Bergerove tablice)

Švajcarski sistem[uredi - уреди]

Glavni članak: Švajcarski sistem

Turniri koji se igraju po švajcarskom sistemu obično su otvoreni turniri (svako može da se prijavi za turnir) i za učešće obično se plaća upisnina. Najčešće, ovo su masovni turniri, sa velikim brojem učesnika i posle II svetskog rata postali veoma su popularni u čitavom svetu, tako da su doneli ogromnu korist u popularizaciji šaha. Tvorac ovog sistema je Švajcarac dr J. Miler.

Pošto je broj učesnika turnira prevelik da bi igrao svako sa svakim kao kod turnira koji se igraju po Berger-sistemu, pre svakog kola pribegava se ciljanom parovanju. Na primer, pre nego što se potpuno završe sve partije prvog kola, još uvek se ne zna ko će sa kim igrati čak ni u sledećem, drugom kolu. To gotovo da isključuje mogućnost „domaćih“ priprema, i samim tim, smanjuje se broj eventualnih remija.

Za švajcarski sistem, karakteristična su tri pravila:

  1. nijedan igrač ne može igrati sa istim protivnikom dva puta;
  2. u svakom kolu, igrači za protivnike imaju takmičare koji su im što bliže po broju poena na tabeli;
  3. posle svakog kola igrači moraju imati što izjednačeniji broj partija koje su odigrali sa belim, i sa crnim figurama.

Slično kao i kod turnira po Berger-sistemu, ukoliko je broj učesnika neparan, jedan takmičar u svakom kolu je slobodan pošto nema protivnika, s tom razlikom da slobodan igrač u švajcarskom sistemu dobija poen. Prema pravilima, slobodan je onaj igrač koji je u prethodnom kolu bio poslednji na turnirskoj tabeli. Dodatno, igrač ne može biti slobodan više od jedanput.

Sistem se može primeniti pri bilo kom broju učesnika i kola, za bilo koju aktivnost (mada se najčešće koristi u šahu) u kojoj se pojavljuju tri rezultata - pobeda, nerešeno (remi) i poraz. Možda jedini nedostatak švajcarskog sistema je činjenica da poslednja kola nose izrazito veću težinu od prvih, odnosno važnija su za konačan plasman igrača. Ako takmičar započne turnir pobedama, u narednim kolima susreće se sa sve jačom opozicijom (zahvaljujući pravilu 2.), pa ga je kasnije lakše dostići igrač koji je započeo porazima.

Pobednik turnira je onaj učesnik koji sakupi najveći broj poena. Ukoliko u konačnom plasmanu više učesnika ostvare jednak broj poena, tada se uspešnijim smatra igrač koji je bolji uspeh ostvario po Buholc-koeficijentu. Buholc-koeficijent je ustvari zbir poena svih protivnika nekog igrača.

U Srbiji, pogotovo su popularni tzv. „vikend-turniri“ koji se organizuju po švajcarskom sistemu. Na „vikend-turnirima“, obično se u petak igraju dva kola, u subotu četiri, a u nedelju kada se turnir završava, poslednja tri kola.

Po švajcarskom sistemu igra se i na Šahovskim olimpijadama, koje FIDE organizuje svake 2 godine.

Ševeninški sistem[uredi - уреди]

Ševeninški sistem (negde Sheveningen sistem) predviđen je za ekipna takmičenja, gde svaki igrač jednog tima za protivnike ima sve igrače suparničkog tima.

Nokaut sistem[uredi - уреди]

Kup-sistem, u kom se u drugom kolu susreću pobednici iz prvog kola, u trećem kolu susreću se pobednici iz drugog kola, itd., sve dok se ne dođe do finala u kom igraju jedina dva takmičara koja su do tog momenta pobedila sve svoje suparnike. Onaj protivnik koji pobedi u finalu, postaje pobednik turnira.

Mečevi[uredi - уреди]

Šahovski meč organizuje se između dva protivnika. Kako bi oba protivnika bila ravnopravna (npr. da imaju isti broj kola sa belim i crnim figurama), najčešće se mečevi organizuju tako da imaju paran broj kola. Ukoliko to nije slučaj, radi se o hendikep-mečevima. Pobednik šahovskog meča je igrač koji na kraju ostvari veći broj poena (odnosno pobeda).

Ekipna takmičenja[uredi - уреди]

Igraju timovi, jedan tim protiv drugog, tako što se igrači raspoređuju po tablama. Obično se za prvu tablu uzimaju najjači igrači tima. Svaki tim ima svog kapitena. Kapiten ekipe ne mora istovremeno biti igrač za tablom, može biti i neko treće lice. Kod ekipnih prvenstvenih susreta, kada ekipe u svakom kolu putuju, bele figure na prvoj tabli ima domaća ekipa.

Ekipna takmičenja mogu biti ligaška (na lokalnom ili nacionalnom nivou), ili su u pitanju šahovski dvoboji reprezentacija.

Ostala takmičenja[uredi - уреди]

Simultanke[uredi - уреди]

Glavni članak: Simultanka

Postoje 3 oblika simultanke:

  1. Jedan igrač igra protiv više igrača tako što se kreće od table do table u svaki put povuče po potez. Obično se igra na 20-30 tabli, no bilo je pokušaja da se igra na rekordnom broju tabli.
  2. Jedan igrač igra protiv više igrača na većem broju tabli, pri čemu novi igrači sedaju na table onih koji su poraženi.
  3. Alternativna simultanka, u kojoj dva igrača igraju s više protivnika tako što naizmenično vuku poteze.

Hendikep-mečevi[uredi - уреди]

Hendikep-mečevi su šahovska takmičenja egzibicionog tipa (po svojoj prirodi, nisu po FIDE šahovskim pravilima), odnosno mečevi u kojima jedan protivnik ima neku prednost nad drugim (npr. stalno bele figure, ili više vremena za razmišljanje, ili figuru više itd).

Najveći hendikep-meč u istoriji koji je ikada organizovan je Kasparov protiv sveta. Meč se igrao 1999. godine na internetu. S jedne strane igrao je Gari Kasparov, sa druge čitav svet, dok se o potezu „sveta“ odlučivalo se glasanjem po principu proste većine - potez koji bi dobio najviše glasova biran je kao potez „sveta“. To je ustvari bio dopisni meč, svaka strana imala je na raspolaganju maksimalno 24 časa za naredni potez. Uprkos činjenici da je „svet“ izbacio oštru teorijsku novost još u 10. potezu, Kasparov je pobedio u 62. potezu.

Šah „na slepo“ može biti poseban vid hendikep-meča, ako samo jedan igrač igra „na slepo“.

Šah „na slepo“[uredi - уреди]

Glavni članak: Šah na slepo

Šahovska partija u kojoj bar jedan igrač igra tako što nema mogućnost da vidi šahovsku tablu, ili nema kontakta sa šahovskim figurama. Poseban oblik šaha „na slepo“ je simultanka „na slepo“, gde jedan igrač, bez mogućnosti da vidi šahovske table igra protiv većeg broja suparnika (koji vide svoju tablu i figure) istovremeno. Svetski rekord u ovakvom vidu šaha ostvario je u San Francisku 1960. godine Džordž Koltanovski, odigravši 56 partija „na slepo“ po tempu 10 sekundi za potez. Simultanka je trajala 9 sati, a rezultat je bio 50 pobeda i 6 poraza u korist Koltanovskog.


Svjetsko prvenstvo (od 1886)[uredi - уреди]

Sadašnji najjači igrači[uredi - уреди]

Najjačih 10 igrača (FIDE, srpanj 2005.) su:

1. Gari Kasparov 2812 Rusija
2. Viswanathan Anand 2788 Indija
2. Veselin Topalov 2788 Bugarska
4. Péter Lékó 2763 Mađarska
5. Vasilj Ivančuk 2752 Ukrajina
6. Vladimir Kramnik 2744 Rusija
7. Peter Svidler 2738 Rusija
8. Judit Polgar 2735 Mađarska
9. Etienne Bacrot 2729 Francuska
10. Levon Aronian 2724 Armenija

Najjače zemlje su: Rusija (Kasparov, Kramnik, Svidler, Aleksandar Griščuk, Aleksandar Morozevič), Ukrajna (Ivančuk, Ruslan Ponomarjov, Andrej Volokitin, Sergej Karjakin) i Mađarska (Leko, Polgar, Zoltan Gymesi).

Najjače žene u šahu su:

1. Judit Polgár 2735 Mađarska
2. Zsuzsa Polgár 2577 SAD
3. Xie Jun 2573 Kina

Poveznice[uredi - уреди]

Vanjske poveznice[uredi - уреди]