Zelena revolucija

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Prihodi žitarica u zemljama razvijenog svijeta, od 1950. do 2004., kg/ha osnovica 500. Velik porast uroda žetve u SAD-u započeo je još 1940-ih. Prihodi žetve od kukuruza i dalje rastu eksponencijalno u razvijenim zemljama.[1]

Zelena revolucija odnosi se na razdoblje istraživačkih inicijativa i prijenosa tehnologija između 1930-ih i 1960-ih koje su značajno povećale stopu svjetske poljoprivredne proizvodnje, osobito u razvijenom svijetu, a čiji se učinak počeo osjećati od 1960-ih nadalje.[2] Inicijativu je vodio Norman Borlaug, "otac zelene revolucije", kojemu mnogu pripisuju da je time spasio milijardu ljudi od izgladnjivanja,[3] te je za svoje zasluge dobio Nobelovu nagradu za mir 1970. Borlaug je razvio varijante izdašnih žitarica, ekspanziju infrastrukture navodnjavanja, modernizaciju tehnika rukovođenja, distribuciju hibridnih sjemenki, sintetičkih gnojiva i pesticida za farmere. Komisija je ovako objasnila dodjelu Nobelove nagrade Borlaugu:

Wikiquote „Ovaj program, zajednički poduhvat meksičke vlade i fondacije Rockefeller, je uključivao naučna istraživanja u genetici, uzgoj biljaka, patologiju, entomologiju, agronomiju i tehnologiju žitarica kao i nauku o tlu. Za dvadest godina, bio je spektakularno uspješan u pronalaženja pšenice koja je izdašna, ima kratku slamku te je otporna na bolesti. Njegov naučni cilj je ubrzo poprimio praktičnu i humanitarnu dimenziju: odlukom da se nove žitarice rasprostranjeno uzgajaju uspio je nahraniti gladne ljude diljem svijeta - te je time dobio, kako sam navodi, "privremeni uspjeh u ljudskom ratu protiv gladi i nestašice".[4]
()

Pojam "zelena revolucija" prvi je put upotrijebio William Gaud, ravnatelj USAID-a, koji je primjetio široko usvajanje ovih novih tehnologija.[5]

Svjetsko stanovništvo je do 2016. poraslo za četiri milijarde ljudi od početka zelene revolucije te mnogi smatraju da bi, bez te revolucije, vladali puno teži uvjeti gladi i pothranjenosti u svijetu. Indija je, primjerice, usvajanjem ove tehnike povećala proizvodnju pšenice sa 10 milijuna tona 1960-ih na 73 milijuna tona 2006.[6] Prosječna moderna osoba konzumira 25% više kalorije dnevno od osoba prije zelene revolucije.[7] Između 1950. i 1984., zelena revolucija je povećala svjetsku proizvodnju žitarica za 160%.[8]

Kritičari naglašavaju da je zelena revolucija imala i nedostataka u vidu smanjivanja prehrambene sigurnosti za velik dio stanovništva zbog upotrebe pesticida i preusmjeravanje polja za proizvodnju žitarica za prehranu životinja.[9]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Fischer, R. A.; Byerlee, Eric; Edmeades, E. O. "Can Technology Deliver on the Yield Challenge to 2050" (PDF). Expert Meeting on How to Feed the World (Food and Agriculture Organization of the United Nations). 
  2. Hazell, Peter B.R. (2009). The Asian Green Revolution. Intl Food Policy Res Inst. GGKEY:HS2UT4LADZD. https://books.google.com/books?id=frNfVx-KZOcC&pg=PA1. 
  3. "Save and Grow farming model launched by FAO". Organizacija za prehranu i poljoprivredu.
  4. "The Nobel Peace Prize 1970 Norman Borlaug". nobelprize.org. http://www.nobelprize.org/nobel_prizes/peace/laureates/1970/borlaug-bio.html. 
  5. Gaud, William S. (8. 3. 1968). "The Green Revolution<3 Accomplishments and Apprehensions". AgBioWorld. http://www.agbioworld.org/biotech-info/topics/borlaug/borlaug-green.html. 
  6. "The end of India's green revolution?". BBC News. 29 May 2006. 
  7. Conway, Gordon (1998). The doubly green revolution: food for all in the twenty-first century. Ithaca, N.Y: Comstock Pub. str. poglavlje 4. ISBN 0-8014-8610-6. 
  8. Kindall, Henery W & Pimentel, David (1994). "Constraints on the Expansion of the Global Food Supply". Ambio. 23 (3). 
  9. Spitz, Pierre (1987). "The Green Revolution Re-Examined in India in Glass". u: Glaeser, Bernhard. The Green Revolution revisited: critique and alternatives. Allen & Unwin. str. 57–75. ISBN 0-04-630014-7.