Wiglaf od Mercije

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Wiglaf
kralj Mercije
Wiglafovo ime na zapisu za 825. godinu u [C] rukopisu Anglosaksonske kronike
Vladavina 827–829, 830–839
Umro/la 839
Sahranjen/a Repton, Derbyshire
Prethodnik Ludeca
Nasljednik Beorhtwulf
Potomstvo Wigmund

Wiglaf (? - 839) je bio kralj Mercije u dva navrata - od 827. do 829. godine, te od 830. do smrti. Njegovo porijeklo se ne može pouzdano ustanoviti, a vrijeme kada je došao na vlast su obilježili dinastijski sukobi i dolasci na vlast vladara s nejasnom genealogijom. Njegov unuk Wigstan se, pak, spominje kao potomak kralja Pende, pa dio historičara vjeruje da od njega potiče i Wiglaf.

Wiglaf je na prijestolju naslijedio kralja Ludecu, poginulog u pokušaju da pod mercijsku vlast vrati Istočnu Angliju. Njegova je vladavina, pak, koincidirala sa usponom suparničkog anglosaksonskog kraljevstva Wessex pod kraljem Egbertom. Egbert je tako godine 829. čak uspio otjerati Wiglafa s prijestolja i neposredno zavladati Mercijom. Wiglaf se na prijestolje vratio u nejasnim okolnostima godinu dana kasnije, najvjerojatnije oružanom silom, iako je moguće da je, barem neko vrijeme, priznao Egberta kao svog sizerena. Mercija pod Wiglafom nije mogla povratiti nekadašnju hegemoniju nad područjima današnje jugoistočne Engleske, ali je Wiglaf uspio ponovno pod njenu kontrolu staviti Berkshire, a možda i Essex. Većina historičara špekulira kako je Wiglaf nezavisnost povratio zbog zbivanja na evropskom Kontinentu, odnosno fluktuirajuće podrške franačkih Karolinga jednom ili drugom vladaru.

Wiglaf je umro oko 839. godine, a većina historičara vjeruje kako ga je naslijedio Beorhtwulf, iako je prema jednoj tradiciji nakratko vladao njegov sin Wigmund. Wiglaf je sahranjen u Reptonu kraj Derbyja.

Fusnote[uredi | uredi kod]

Literatura[uredi | uredi kod]

Primarni izvori
  • Swanton, Michael (1996). The Anglo-Saxon Chronicle. New York: Routledge. ISBN 0-415-92129-5. 
  • Whitelock, Dorothy (1968). English Historical Documents v.l. c.500–1042. London: Eyre & Spottiswoode. 
Sekundarni izvori