Titularna crkva

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Titularna crkva
Titulus
Hrvatska titularna crkva San Girolamo dei Croati (sv. Jeronim)
Hrvatska titularna crkva San Girolamo dei Croati (sv. Jeronim)
Država  Italija

Titularna crkva ili latinski Titulus' je institut Katoličke crkve, koji svoje porijeklo ima u tradiciji staroj skoro dvadeset vijekova, do vremena kad su kardinali birani iz redova rimskih svećenika[1], pa su u skladu s tim imali vlastite matične crkve po Rimu. Kad se vremonom počelo birati kardinale izvan granica Rima, istovremeno im se dodjeljivala i neka rimska crkva, uz njihovu postojeću iz biskupije iz koje su došli. Na taj se način željelo naglasiti da su i oni postali rimski svećenici i nasljednici Svetog Petra prvog rimskog biskupa.[1]

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Zbog tog titularna crkva ima dva značenja - historijsko i suvremeno. Takve crkve - tituli, su na početku birane iz kruga rimskih ranokršćanskih crkava, njih je krajem 5. vijeka bilo - 25, da bi im tokom 12. vijeka broj narastao na još tri.[1]

Na samom početku titularne crkve su bile usko povezane sa njihovim vlasnicima i financijerima, pa su i nosile njihova imena. Od 12. vijeka nadalje počele su se dodjeljivati kardinalima. Kako se broj kardinala počeo povećavati, tako je rastao i broj titularnih crkava. Na početku su kardinali, kao i njihovi predhodnici - mecene na startu, bili odgovorni za čitav niz administrativnih poslova u dodijeljenoj crkvi. Danas je to naravno nemoguće provoditi, otkako je njihov broj toliko radikalno povećan, pa je njihov status danas strogo počasni.[1]

Tradicija dodjeljivanja titularnih crkava održala se do današnjih dana, kako bi simbolički održala veza sa Rimom, ali se ne odnosi na prelate Istočnih katoličkih crkava kojima se ne dodjeljuju nikakve titularne crkve. Kad neki biskup bude uzdignut u rang kardinala, papa mu daje tri stvari - njegovu crvenu kapicu, birettu i titularnu crkvu.[1]

Najviši među njima dekan Kolegija kardinala, dobija dodatni titularni položaj kao biskup Ostije.[1]

Nastanak titulusa[uredi - уреди | uredi izvor]

U predkršćanska vremena titulus je Rimljanima značio natpis na kamenu, a kasnije kamen međaš. U vrijeme cara Trajana označavao je granice nadležnosti pojedinih rimskih svećenika. Prvi kršćani okupljali su se po sobama privatnih kuća, koje su zvali - ecclesiae domesticae, Sveti Petar spominje takve rimske i korintske domove.[2]

Vremenom su ecclesiae domesticae postale - domus ecclesiae, a kasnije domus Dei, odnosno Dominicum, na kraju su dobile ime - titulus, po imenu osnivača ili vlasnika koji ga je davao crkvi na korištenje. Visoko urbanizirane kršćanske zajednice, kao što je bio Rim krajem 3. vijeka, morale su imati - domus Dei, društveni centar koji se koristio kao crkva, biskupov stan, blagovaonica, ambulanta, hospicij, sud.... Tokom 4. vijeka to je bila Lateranska palača, koja je nekad pripadala FaustaFausti, kćeri Maksimijana. [2]

Papa Fabijan je oko 250 podijelio Rim na đakonate, stvarajući tako crkvene općine, nukleus današnjih parohija. Kasniji đakonati iz 7. vijeka nisu nimalo sličili tim prvim đakonatima.[2]

Prvi tekst u kom se spominje titulus je kritika arijanstva Atanazija Aleksandrijskog, ali je najstariji tekst u kom se piše kako su pape u prvoj polovici 4. vijeka, osnivale pojedine tituluse iz 377. Krajem 5. vijeka bilo je 25 titulusa, za koje se tvrdilo da ih je osnovao papa Evarist početkom 2. vijeka.[2]

Izvještaj Koncila u Rimu od 1. marta 499. sadrži popis svećenika i njihovih titula. Na osnovu njega i izvještaja koncila kog je organizirao Grgur I. - 595., zna se da je tad bilo 25 titula, čiji se broj, uz neznatne fluktuacije održao sve do negdje 1120. kad je porastao na 28..[2]

Nakon što su se svećenički tituli transformirali u đakonate, nestali su i iz dokumenata pisanih prije 7. vijeka. Đakonati su od samog početka bili dobrotvorne organizacije, koje su u velikoj mjeri Rimljanima zamijenile bizantske - frumentatie u kojima se dijelio hljeb. Za pontifikata pape Hadrijana I (772-795) njihov broj se ustalio na 18. Isti je ostao i tokom 12. vijeka kad su ih zvali kardinalski đakonati, a ličan broj se održao do 16. vijeka.[2]

Danas svaki kardinal prezbiter, a to su biskupi iz cijeloga svijeta, uz 7 rimskih ima svoju titularnu crkvu u Rimu. Tako da danas postoji 163 titularnih crkava[3] od 300 koliko ih postoji u Rimu.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 "What Is A Titular Church?" (engleski). Here ist he church. https://hereisthechurch.wordpress.com/2011/07/05/what-is-a-titular-church/. pristupljeno 6.3. 2018. 
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 "Titulus" (engleski). New Advent. http://www.newadvent.org/cathen/14745b.htm. pristupljeno 6.3. 2018. 
  3. "Cardinal Titles" (engleski). Catholic org. http://www.gcatholic.org/hierarchy/cardinals-title-c2.htm. pristupljeno 6.3. 2018. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]