Tini zabutih predkiv

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Тіні забутих предків
Režija Sergei Paradžanov
Scenario Ivan Čendej
Sergej Paradžanov
Predložak Sjene zaboravljenih predaka autor:
Mihailo Kocjubinski
Uloge Ivan Mikolajčuk
Larisa Kadočnikova
Tatjana Bestajeva
Muzika Miroslav Skorik
Fotografija Viktor Bestajev
Jurij Iljenko
Studio Kijevski studio Aleksandra Dovženka
Datum(i) premijere
18. oktobar 1965 (1965-10-18)
Trajanje 97 min.
Zemlja  SSSR
Jezik ukrajinski

Sjene zaboravljenih predaka (ukr. Тіні забутих предків) je sovjetski igrani film snimljen 1965. u režiji Sergeja Paradžanova, koji se smatra jednim od najznačajnijih ostvarenja tadašnje sovjetske kinematografije. Predstavlja adaptaciju istoimene| priče ukrajinskog pisca Mihaila Kocjubinskog. Radnja je smještena u karpatske planine na zapadu Ukrajine, odnosno u zabačeno područje koje naseljavaju Guculi. Protagonist, čiji lik tumači Ivan Mikolajčuk je Ivan, mladi Gucul koji će se iz ljubavi oženiti za Maričku, kćer čovjeka koji je ubio njegovog oca, ali će nakon Maričkine tragične smrti neuspješno pokušati utjehu u drugoj ženi po imenu Palagna. Sjene zaboravljenih predaka su isticale izuzetnom brigom za što preciznijim etnografskim detaljima, odnosno što potpunijem prikazu tradicionalnog života Gucula; Paradžanov je u njemu koristio i brojne inventivne tehnike kadriranja, ali i snažnu kršćansku i pogansku simboliku sa brojnim scenama snoviđenja, a zbog čega se Sjene zaboravljenih predaka smatraju dotada nezamislivim odmakom od načela socrealizma u sovjetskoj kinematografiji, odnosno prvim koje se nakon dugo vremena moglo nazvati art filmom. Paradžanovljevo ostvarenje je prikazano na stranim festivalima gdje je izazvalo oduševljenje, a od Paradžanova učinilo međunarodnu zvijezdu. U samom SSSR-u je (izvan Ukrajine) bio u saveznoj distribuciji prikazan na izvornom ukrajinskom jeziku umjesto sa ruskom sinkronizacijom, a što je dotada također bila rijetkost. Sam Paradžanov ga je smatrao svojim prvim "pravim" filmom, proglasivši sve ranije naslove iz svoje filmografije "smećem". To je, međutim, predstavljalo i posljednji film koji nije izazvao probleme sa cenzurom i sovjetskim vlastima, koji će Paradžanova mučiti do kraja karijere.

Sjene zaboravljenih predaka su imale značajan uticaj na Emira Kusturicu koji im je odao homage u pojedinim scenama svog filma Podzemlje.

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]