Tamna energija

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Fizikalna kozmologija
WMAP 2008.png
Fizikalna kozmologija

Svemir · Veliki prasak
Starost svemira
Kronologija Velikog praska...
Konačna sudbina Svemira

Rani svemir

Inflacija svemira · Nukleosinteza
Kozmički gravitacijski valovi
Kozmičko mikrovalno zračenje

Šireći svemir

Crveni pomak · Hubbleov zakon
Metričko širenje prostora
Friedmannove jednadžbe · FLRW metrika

Oblikovanje strukture

Oblik svemira
Formiranje strukture
Formiranje galaktike
Struktura velikih razmjera

Komponente

Lambda-CDM model
Tamna energija · Tamna tvar

Historija

Kronologija kozmologije...

Eksperimenti u kozmologiji

Opservacijska kozmologija
2dF · SDSS
CoBE · BOOMERanG · WMAP

Znanstvenici

Einstein · Friedman · Lemaître
Hubble · Penzias · Wilson
Gamow · Dicke · Zel'dovich
Mather · Smoot · drugi

Ova kutijica: pogledaj  razgovor  uredi
Ubrzana ekspanzija prostor-vremena

U astronomiji je tamna energija naziv za vrstu nepoznate energije koja prožima ceo svemir i ubrzava njegovo širenje.[1] Teorija tamne energije je najšire prihvaćena hipoteza kojom se objašnjavaja uočeno ubrzano širenje svemira. U okviru trenutno dominantne lambda CDM paradigme, a na osnovu prikupljenih podataka Plank letelice, [2][3][4][5] vidljivi deo svemira se sastoji od:

Iako po toj teoriji tamna energija ima vrlu malu gustinu, 6.91 × 10−27 kg/m3, ona je dominantna zbog svoje rasprostranjenosti po celom svemiru.[6]

Dokazi postojanja[uredi - уреди | uredi izvor]

Supernove[uredi - уреди | uredi izvor]

U toku 1998. i 1999. godine su objavljena posmatranja supernovih [7][8] koja sugerišu da se širenje svemira ubrzava.[9] Za ovo otkriće je 2011. godine astrofizičarima Saulu Perlmuteru, Brajanu Šmitu i Adamu G. Reisu dodeljena Nobelova nagrada za fiziku.[10][11] Od tada su ovi nalazi potvrđeni iz više izvora. Merenja svemirskog mikrotalasnog pozadinskog zračenja, efekat gravitacionog sočiva, svemirska struktura velikih razmera, kao i poboljšana merenja supernovih su u skladu sa Lambda-CDM modelom .[12]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Peebles, P. J. E. and Ratra, Bharat (2003). "The cosmological constant and dark energy". Reviews of Modern Physics 75 (2): 559–606. Bibcode:2003RvMP...75..559P. arXiv:astro-ph/0207347. doi:10.1103/RevModPhys.75.559. 
  2. Ade, P. A. R.; Aghanim, N.; Armitage-Caplan, C.; i drugi (Planck Collaboration) (2013-03-22). "Planck 2013 results. I. Overview of products and scientific results – Table 9." (PDF). Astronomy and Astrophysics (podneto). Bibcode:2014A&A...571A...1P. arXiv:1303.5062. doi:10.1051/0004-6361/201321529. 
  3. Ade, P. A. R.; Aghanim, N.; Armitage-Caplan, C.; i drugi (Planck Collaboration) (2013-03-31). "Planck 2013 Results Papers". Astronomy and Astrophysics (submitted). Bibcode:2014A&A...571A...1P. arXiv:1303.5062. doi:10.1051/0004-6361/201321529. 
  4. "Prvi rezultati sa Planka: svemir je još uvek čudan i interesantan". http://arstechnica.com/science/2013/03/first-planck-results-the-universe-is-still-weird-and-interesting/. 
  5. Sean Carroll, Ph.D., Cal Tech, 2007, The Teaching Company, Dark Matter, Dark Energy: The Dark Side of the Universe, Guidebook deo 2 strana 46, Pristupljeno 7. oktobra 2013.
  6. http://hyperphysics.phy-astr.gsu.edu/hbase/astro/dareng.html
  7. Adam G. Reis et al. (Supernova Search Team) (1998). "Observational evidence from supernovae for an accelerating universe and a cosmological constant". Astronomical J. 116 (3): 1009–38. Bibcode:1998AJ....116.1009R. arXiv:astro-ph/9805201. doi:10.1086/300499. 
  8. Saul Perlimuter i drugi. (The Supernova Cosmology Project) (1999). "Measurements of Omega and Lambda from 42 high redshift supernovae". Astrophysical Journal 517 (2): 565–86. Bibcode:1999ApJ...517..565P. arXiv:astro-ph/9812133. doi:10.1086/307221. 
  9. Prvi rad o pozitivnoj Lambda konstanti je Paal, G. i drugi (1992). "Inflation and compactification from galaxy redshifts?". ApSS 191: 107–24. Bibcode:1992Ap&SS.191..107P. doi:10.1007/BF00644200. 
  10. "Nobelova nagrada za fiziku 2011". Nobel fondacija. http://nobelprize.org/nobel_prizes/physics/laureates/2011/index.html. pristupljeno 2011-10-04. 
  11. The Nobel Prize in Physics 2011. Perlmuter je dobio pola nagrade, a drugu polovinu su podelili Šmit i Reis.
  12. Spergel, D. N. et al. (WMAP collaboration) (March 2006). "Wilkinson Microwave Anisotropy Probe (WMAP) three year results: implications for cosmology". 

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Gerhard Börner, Matthias Bartelmann: Astronomen entziffern das Buch der Schöpfung. in: Physik in unserer Zeit. Weinheim 33.2002,3, S.114–120. ISSN 0031-9252
  • Harald Lesch, Jörn Müller: Kosmologie für helle Köpfe – Die dunklen Seiten des Universums. Wilhelm Goldmann, München 2006. ISBN 3-442-15382-4
  • Welt der Wunder. Stuttgart 2008, 2, S.24.
  • Sidney C. Wolff, Tod R. Lauer: Observing dark energy. Astronomical Soc. of the Pacific conference series. Bd 339. San Francisco Calif. 2005. ISBN 1-58381-206-7
  • Luca Amendola, et al.: Dark energy - theory and observations. Cambridge Univ. Pr., Cambridge 2010, ISBN 978-0-521-51600-6.


Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]

April 2010 Smithsonian Magazine Article]