Sporazum o slobodnom udruživanju

Susret ugovornih strana 2019. godine.

Sporazum o slobodnom udruživanju (engl. Compact of Free Association) je međunarodni sporazum koji uređuje odnose između Sjedinjenih Američkih Država i suverenih malih otočnih pacifičkih država Palau, Maršalovi Otoci i Saveznih Država Mikronezije. Tri navedene pacifičke države, punopravne članice Ujedinjenih nacija, ponekad se grupno nazivaju i slobodno pridružene zemalje. Zajedno sa teritorijom Zajednice Sjevernih Marijanskih Otoka, zemlje su prije formalne nezavisnosti bile dio Starateljskog područja Pacifičkih Otoka nad kojima je po mandatu UN-a upravu prvo vodila Ratna mornarica Sjedinjenih Američkih Država (1947-1951), a zatim i Ministarstvo unutarnjih poslova Sjedinjenih Država (1951-1986, a u Palau-u 1994), ministarstva koje u SAD-u ima drukčiju funkciju od većine drugih zemalja i umjesto sigurnosti bavi se upravom nad federalnom zemljom i odnosima sa domorodačkim zajednicama. Sporazum je dijelom motiviran restitutivnim namjerama zbog testiranja nuklearnog naoružanja i žrtava tih testiranja u periodu od 1946. do 1958. godine.

Sporazum je uspostavljen na temelju obveza koje su Sjedinjene Države prihvatile prilikom sporazuma sa UN-om o mandatu, a koji je obvezao Washington D.C. na promociju razvoja dodijeljenih teritorija u cilju postizanja samouprave ili nezavisnosti u skladu sa lokalnim potrebama i iskazanom demokratskom voljom stanovništva pod upravom. U skladu sa ugovorom, u zamjenu za 15 godina pružanja cjelovite financijske podrške kroz Ured za insularne poslove ili Office of Insular Affairs (podrške ne samo ograničene na dobrovoljnu pomoć), pacifičke države dobrovoljno SAD-u u cijelosti prepuštaju autoritet i odgovornost za međunarodnu obranu. Sporazum SAD-u osigurava ekskluzivnu vojnu kontrolu nad više od pola miliona kvadratnih milja zraka, kopna i mora između Havaja i Guama.

Prvi sporazum među ugovornim stranama trajao je od 1986. do 2003. godine, nakon čega je potpisan novi sporazum na rok do 2023. godine ili u slučaju Palaua do 2024. godine.

Prv ideje o ovom obliku sporazuma koji bi vodio nezavisnosti pojavile su se 1969. godine. Inicijativa za potpisivanje sporazuma pokrenuta je 1980, prijedlog je prihvaćen na lokalnim plebiscitima 1983, a Američki kongres ga je izglasao i proglasio zakonom 1986. godine.

Ekonomske odredbe sporazuma

Svaka od pridruženih država aktivno sudjeluje u svim aktivnostima tehničke pomoći Ureda za insularne poslove. SAD jedino tim zemljama omogućava i pristup brojnim američkim domaćim programima, uključujući program odgovora na katastrofe i programe ublažavanja opasnosti koje vodi Federalna agencija za upravljanje u hitnim situacijama, nekim programima američkog Ministarstva obrazovanja i uslugama koje pruža Nacionalna meteorološka agencija, Poštanska služba Sjedinjenih Država, Federalna uprava za zrakoplovstvo, Federalna komisija za komunikacije, Federalna korporacija za osiguranje depozita i predstavništvo SAD-a u Međunarodnom odboru za registraciju frekvencija Međunarodne telekomunikacijske unije. Područje sporazuma, iako je izvan carinskog područja Sjedinjenih Država, uglavnom je oslobođeno carina na uvoz.

Većina građana pridruženih država može slobodno živjeti i raditi u Sjedinjenim Državama, a većina američkih državljana i njihovih supružnika može živjeti i raditi u pridruženim državama. Medicinske provizije Medicaid-a međutim nisu dostupne građanima ovih zemalja čak ni nakon 5 godina boravka u SAD-u kada one postaju dostupne većini drugih naseljenih stranaca.

Vidi još

• Cookovi Otoci (u slobodnoj zajednici sa Novim Zelandom)
• Niue (u slobodnoj zajednici sa Novim Zelandom)