Sony Corp. of America protiv Universal City Studios, Inc.
| Sony Corp. of America protiv Universal City Studios, Inc. | |
|---|---|
 | |
| Datum rasprave: 18.1., 1983 Datum ponovne rasprave: 3. 10., 1983 Datum presude 17.1., 1984 | |
| Puni naziv slučaja | "Betamax slučaj" |
| Citations | 464 U.S. 417 (more) 104 S. Ct. 774; 78 L. Ed. 2d 574; 1984 U.S. LEXIS 19; 52 U.S.L.W. 4090; 220 U.S.P.Q. (BNA) 665; 224 U.S.P.Q. (BNA) 736; 55 Rad. Reg. 2d (P & F) 156 |
| Kasnija istorija | Žalba odbijena, čime je presuda postala konačna i pravomoćna |
| Presuda | |
| Sud je presudio da je običnim građanima dozvoljeno snimanje sadržaja sa TV-a za kućnu upotrebu, te da to ne krši autorsko pravo. | |
| Članovi suda | |
| Warren E. Burger, William J. Brennan, Jr., Byron White, Thurgood Marshall, Harry Blackmun, Lewis F. Powell, Jr., William Rehnquist, John P. Stevens, Sandra Day O'Connor | |
| Većinsko mišljenje: | Stevens, pridružili se: Burger, Brennan, White, O'Connor |
| Načelna saglasnost | Blackmun, pridružili se: Marshall, Powell, Rehnquist |
| Primenjeno pravo | |
| 17 U.S.C. § 101 et seq. (Zakon o autorskom pravu 1976.) | |
Dolazak videorekordera u kućanstva diljem Amerike početkom 1980-ih doveo je do negodovanja medijske industrije: vlasnici videorekordera dobili su mogućnost snimanja sadržaja TV programa te ga gledati po volji, umjesto da ga kupe u trgovini. Britanska glazbena industrija čak je započela slogan "kućno snimanje ubija glazbu".[1] U slučaju Sony Corp. of America protiv Universal City Studios, Inc. iz 1984., poznat i kao "slučaj Betamax", Vrhovni sud SAD-a donio je dalekosežnu odluku tijesnom većinom od pet naprema četiri da kućno snimanje filmova sa TV-a putem videorekordera ne predstavlja kršenje autorskog prava, već se radi o poštenoj upotrebi. Universal Pictures i Walt Disney Company svojedobno su tužili Sony i zahtijevali prestanak proizvodnje Betamaxa, no izgubili su spor čime je snimanje filmova sa TV-a za kućne potrebe postalo zakonito.[2]
Općenito je mišljenje da je ova parnica dovela do blagodati industrije kućnog video tržišta, jer je postala sigurno i zakonito područje za tehnologiju. Uvela je i promjene u industriji zabave, koja je prihvatila standard prethodnog objavljivanja filmova filmskih kuća na tržištu. Početkom 21. stoljeća, ovaj je slučaj naišao na nove izazove, pošto je pokrenuta masovna kampanja dijeljenja filmova i glazbe putem piratskih web stranica.[3]
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ „The Betamax case (1984)”. Guardian. 6.8. 2007.
- ↑ „Film History Milestones - 1984”. Filmsite.
- ↑ Eduardo Porter (26.3. 2013). „Copyright Ruling Rings With Echo of Betamax”. New York Times.
Vanjske poveznice[uredi | uredi kod]
- Sony Corp. of America v. Universal City Studios, Inc., 464 U.S. 417 (1984) (puni tekst presude).
- Sažetak presude
- Betamax slučaj Arhivirano 2014-05-03 na Wayback Machine-u