Sátántangó

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Sátántangó

Originalni filmski poster
Režija Béla Tarr
Producent György Fehér
Joachim von Vietinghoff
Ruth Waldburger
Scenario Bela Tarr
roman
Satantango
László Krasznahorkai
Uloge Mihály Víg
Putyi Horváth
László Lugossy
Muzika Mihály Víg
Fotografija Gábor Medvigy
Montaža Ágnes Hranitzky
Studio Mozgókép Innovációs Társulás és Alapítvány
Von Vietinghoff Filmproduktion (VVF)
Vega Film
Magyar Televízió
Télévision Suisse-Romande
Distribucija Pierre Grise Distribution
Datum(i) premijere
8. februar 1994 (1994-02-08)
Trajanje 432 min.
Zemlja  Mađarska
 Njemačka
 Švicarska
Jezik mađarski
Sátántangó na Internet Movie Database

Sátántangó je art film iz 1994. koji je režirao Béla Tarr u mađarsko-njemačko-švicarskoj koprodukciji, prema istoimenom romanu koji je napisao László Krasznahorkai. Snimljen u crno-bijeloj fotografiji, film traje preko sedam sati, a radnja se odvija oko prevaranta Irimiasa koji želi prevarom natjerati stanovnike jednog zabačenog mađarskog sela da se isele, obečavajući im bolji život. Tarr je htio snimiti film još 1985., ali mu to nije bilo dozvoljeno zbog tadašnjeg rigidnog mađarskog režima.

Satantango se sastoji gotovo isključivo od dugih scena snimljenih u jednom kadru, koje katkad traju i do 10-11 minuta, a prema Tarru u cijelom filmu ima tek otprilike 150 rezova.[1] Film je dobio pohvale kritičara, a prema anketi časopisa Sight & Sound 2012., našao se na visokom 35. mjestu na popisu 250 najboljih filmova prema ocjeni raznih filmskih kritičara.[2]

Radnja[uredi - уреди | uredi izvor]

Zabačena kolektivna farma, negdje u Mađarskoj uoči raspada SSSR-a. Stalno pada kiša, te nekoliko ljudi potajno želi napustiti takav neprivlačan život uz pomoć novca kojeg će dobiti zbog zatvaranja zajednice. Ipak, vijest o povratku Irimiása, za kojeg se smatralo da je mrtav dvije godine, izazove veliko uzbuđenje u selu. On i njegov pratitelj, Petrina, nagovore farmere da im predaju sav novac te da se presele na novu farmu, na kojoj će živjeti puno bolje. No jednom u novoj farmi, ljudi shvate da je ista čak i gora od prethodne. Istodobno, otkriva se da je Irimiás poslao izvještaj o stanovnicima tajnim agentima u gradskom uredu.

Glavne uloge[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Mihály Víg - Irimiás
  • Putyi Horváth - Petrina
  • László Lugossy - Schmidt
  • Éva Almássy Albert - Gđa. Schmidt
  • János Derzsi - Kráner
  • Irén Szajki - Gđa. Kráner
  • Alfréd Járai - Halics
  • Miklós Székely B. - Futaki
  • Erzsébet Gaál - Gđa. Halics
  • Erika Bók - Estike
  • Peter Berling - Doktor
  • Owen Cálvert - seoska budala

Kritike[uredi - уреди | uredi izvor]

Dennis Schwartz je filmu dao ocjenu pet:

"Fascinatna sedmerosatna epska crna komedija entropije međunarodno hvaljenog mađarskog redatelja Bele Tarra, snimljena u 12 poglavlja, stoji kao jedan od najboljih filmova posljednjeg stoljeća koje je malo ljudi vidjelo zbog njene nedostupnosti, ali i zbog toga što je prestrašilo gledatelje zbog svoje duljine trajanja... Nakon nekoliko sati koje smo proveli u posjeti ove izolirane jadne kolektivne farme (posjeta koja se činila kao da nema kraja), ispostavlja se da je priča alegorija na neučinkovitost komunizma (i razlog njegove propasti) i na razočarenje koje nastupa kada se otkriva da kapitalizam također nije odgovor za spas ovih napaćenih duša, koje su izgubljene u svojem vlastitom slabom karakteru, emotivnoj udaljenosti i manjka percepcije da ikada vide svjetlo spasavanja samih sebe od vlastite mentalne boli, pohlepe i kriminalne prirode."[3]

Phil Hall je filmu dao tri od pet zvjezdica:

"Biti će onih koji će reći da je ovo epsko remek-djelo koje briljantno secira mračnu stranu ljudskog stanja sa mučnom preciznošću, a biti će i drugi tabor koji će reći da je to pretjerani art-film koji je bolno tendenciozan. Na neki način, obje strane su u pravu... U njegovu obranu, Tarr hrabro upotrebljava opsežne duge kadrove u crno-bijeloj fotografiji kako bi ponudio trzajuću prezentaciju života uzaludno potrošenih u čistilištu na kraju svijeta. Ali istodobno takav pogrebni ritam može dovesti do iskušenja strpljenja gledatelja (osobito uvodna osmominutna sekvenca sa letargičnom vožnjom kamere koja prati krdo krava sa velike udaljenosti."[4]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]