Prve elektrane u Bosni i Hercegovini

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Prve elektrane u Bosni i Hercegovini izgrađene su krajem XIX vijeka. [1]

Elektrana u Zenici[uredi - уреди | uredi izvor]

Dvije godine nakon Austro-Ugarska|austrougarske okupacije, 1880. godine otvoren je privatni rudnik mrkog uglja u Zenici, koji je 1886. godine prešao u državno vlasništvo. Izgrađeno je prvo energetsko postrojenje na parni pogon i montirana parna mašina za pogon jednosmjerne diname koja je služila za osvjetljavanje direkcije rudnika. Prva električna rasvjeta u BiH 1888. godine u Zenici i izgradnja prve javne termoelektrane 1895. godine u Sarajevu znače početak komercijalne elektrifikacije u Bosni i Hercegovini.

Elektrana u Jajcu[uredi - уреди | uredi izvor]

Godine 1894. godine u Jajcu je u rad puštena prva i najveća hidroelektrana u jugoistočnoj Evropi, za pogon Elektrolize u Elektrobosni. Ona je koristila prirodni akumulacijski bazen Velikog plivskog jezera. Za te potrebe izgrađen je dovodni kanal dug 3.600 metara. Oko 3.000 metara kanala bilo je betonske konstrukcije, profila 4x2 metra, dok je ostali dio bio od drvene građe. Kanalom je svake sekunde prolazilo po 15 kubika vode, što je omogućavalo da hidroelektrana proizvede oko 53 milijuna kWh godišnje.

U hidroelektranu je bilo ugrađeno osam generatora naizmjenične struje, firme Schukert od po 800 kVA, 180 V i 3000 A. Generatori su pokretani turbinama od po 1000 KS, firme Francis. Svaki od tih generatora bio je opskrbljen generatorom jednosmjerne struje, kao vlastitom budilicom. Jednosmjerna struja za pogon Elektrolize u Elektrobosni dobivala se iz jednosmjernoga generatora snage 400 kVA, koji je pokretala jedna, već spomenuta, turbina od 1.000 KS.

Taj jednosmjerni generator zamijenjen je 1928. godine novim generatorom Elin čija je snaga bila 1.140 kVA, 300 V i 3.800 A. Godine 1939. zbog porasta proizvodnje elektrolize, montiran je još jedan generator jednosmjerne struje tipa Elin, snage 840 kVA. Tada su oba Elinova jednosmjerna generatora spojena zajedničkom osovinom na jednu turbinu od 2.000 KS nabavljenu od firme Voith.

Godine 1905. u Jajcu je bilo šest električnih uličnih svjetiljki. Godine 1912. bilo ih je 12, a 30 ostalih bile su petrolejke. Godine 1922. započela je elektrifikacija grada.

Elektrana u Sarajevu[uredi - уреди | uredi izvor]

Termoelektrana Sarajevo[uredi - уреди | uredi izvor]

Zemaljska vlada BiH je 1894. godine osnovala preduzeće „Elektrana“ koje će potrošačima isporučivati električnu struju. Iste godine doneseni su privremeni propisi za isporuku struje i prvi tarifni sistem za prodaju električne energije u Sarajevu. TE „Sarajevo“ svečano je puštena u pogon 1. maja 1895. godine, za potrebe rasvjete u domaćinstvima, ulicama, poslovnim prostorima, za elektromotorne pogone u industriji i zanatstvu, te za pogon novih motornih vozila gradskog tramvaja.

Termoelektrana je imala tri parna kotla, 3 stabilne parne klipne mašine po 150 KS. Svaka ova mašina pogonila je preko užnog prenosa po 2 istosmjerna generatora snage po 60 kW, svi istosmjernog napona, i to 110 V za rasvjetu i manje elektromotore i 310 V za tramvaj. Potrošnja u Sarajevu je brzo rasla, pa je snaga TE „Sarajevo“ više puta povećavana rekonstrukcijama postojećih i nabavkama novih kotlova i mašina, u 1897., 1904., 1912., 1928. godini kada je imala 2890 kW instalisane snage i to 2130 kW na izmjeničnom i 750 kW na istosmjernom naponu. Potrošačka zona nije izlazila van užeg dijela grada, od željezničke stanice na donjoj i Jajce kasarne na gornjoj strani grada.

Godine 1909. godine počelo je uvođenje trofaznog proizvodno – prenosnog i napojnog napona, sa 3 kV naponom na izlaznoj strani, što je omogućilo da se 1910. godine priključe na Električnu centralu naselja na Alipašinom mostu i Ilidži, a 1928. godine je dovedena električna energija Butmiru, Kotorcu i Rajlovcu i 1938. godine Hadžićima, Pazariću i Tarčinu.

TE „Sarajevo“ je trošila ugalj iz rudnika Breza.[2] Proglašena je za nacionalni spomenik BiH[3]

Hidroeletrana na Hridu[uredi - уреди | uredi izvor]

Električna centrala situirana je u padinskom dijelu Sarajeva, na lijevoj obali Miljacke, u naselju Hrid, oko 350 m jugoistočno od zgrade željezničke stanice Bistrik. Proglašena je za nacionalni spomenik BiH[4]

Hidrocentrala na Hridu puštena je u rad 1918. godine i, sa određenim prekidima u ratnom peridu, nalazila se u pogonu sve do 16.12.1999. godine.

Kao pogonski medij koristila je vodu dovedenu sa jahorinskog vrela Jahorina-Bistrica cjevovodom dužine cca 22 km do rezervoara Brus na Trebeviću a odatle cjevovodom dužine od cca 3200 m (horizontalne projekcije) do centrale. Rezervoar Brus, kapaciteta 144 m3, napravljen je od betona, a cjevovod od Brusa napravljen je od željeznih cijevi unutrašnjeg prečnika od 350 mm. Zbog stvaranja velikih pritisaka, cjevovod Brus-Hrid je napravljen sa 5 rasteretnih komora, a visinska razlika od rezervoara Brus do ulaza turbina je cca 384 metra.

Karakteristike opreme[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Turbine: horizontalne, Pelton, 2 kom
  • Proizvođač: Maschinenfabrik, Austrija;
  • Nominalna snaga: 675 kW;
  • Nazivni broj obrtaja: 600 obr/min.
  • Generatori: sa pomoćnim uređajima, uzbudom, razbudom i regulacijom napona.
  • Tip: Wid 675/600;
  • Proizvodač:SiemensSchuckert - Werke, Austrija;
  • Nazivna snaga: 675 kW;
  • Nazivna struja: 118 A;
  • Nazivni faktor snage: 1;
  • Nazivni napon: 3.3 kV;
  • Nazivni broj obrtaja: 600 obr/min;
  • Frekvencija: 50 Hz.

Shodno intencijama i odlukama Javnog preduzeća Elektroprivreda Bosne i Hercegovine d.d. Sarajevo, moguća je eventualna transformacija centrale u depadans muzeja Elektroprivrede.[4]

Elektrana u Bihaću[uredi - уреди | uredi izvor]

Elektrana je iz perioda austrougarske uprave u BiH. Ovo je protočna hidroelektrana, kojoj se dovodnim kanalom derivaciono-gravitacionog tipa ukupne dužine oko 1000 metara, dovodi voda u centralu. Kao dovodni kanal služi srednjovjekovni odbrambeni jarak. Svi tehničko- tehnološki dijelovi industrijske graditeljske cjeline ne ugrožavaju ambijentalne vrijednosti stare gradske jezgre, niti prirodnog okoliša. Elektrana dovršena je 1912, zajedno sa gradskom distributivnom mrežom. Proizvedena električna energija se uglavnom koristila za gradsku rasvjetu Bihaća koji je u to vrijeme imao 8374 stanovnika.

Elektrane je imala dvije turbine tipa Francis instalirane snage 2x87 kW. Građevinske radove su izvele firme «Jonas» i «Snel» iz Beča, turbinsku opremu, regulatore i hidroopremu proizvela je i montirala firma «Andritz» iz Graca, a elektroopremu sa generatorima proizvela i postavila je firma A.E.G. Union iz Beča. Elektrana je neprekidno radila do 1943. god. kada je teško oštećena, da bi u oktobru 1945. godine bila ponovno puštena u pogon. Proglašena je za nacionalni spomenik BiH pod imenom - Hidroelektrana na Jarku u Bihaću ili Mala HE Bihać ili HE Jarak ili HE Kanal Una. Nacionalni spomenik sačinjava:

  • prelivni prag sa ulaznom građevinom,
  • dovodni kanal (jarak),
  • objekat električne centrale zajedno sa ugrađenom pratećom i pomoćnom opremom (generatori, turbine, upravljačka i kontrolna oprema) i originalnim alatima za njeno održavanje.

Elektrana danas[uredi - уреди | uredi izvor]

Elektrana proizvodi prosječno 1,80-2,25 % ukupne godišnje proizvodnje hidroenergetskih objekata u okviru «Elektrodistribucija» Bihać.

Spada u grupu protočnih elektrana, derivacionog tipa, koje iskorištavaju kinetičku i potencionalnu energiju vode, kao i energiju pritiska. Ona prema kvalitetu proizvodnje pripada grupi proizvođača «zelene energije», jer nema značajnih negativnih uticaja na ekosistem rijeke Une i okoliš.

Ima instaliranu agregatsku jedinicu snage 160 kW, sa propelernom turbinom, konstruktivnog pada 2,6 m i instaliranog protoka 9 m3/sec. Generator instalirane snage 160 kW sa nazivnim naponom 0,4 kV, spojen je na kućni energetski transformator 10/0,4 kV snage 630 kVA u TS 35/10kV Bihać i razvodne ćelije u TS 35/10 kV Bihać. Hidroelektrana preuzima vodu iz korita usmjerenu od brane preko vodozahvata na ulaznu građevinu. Ulazna građevina je ljevkastog oblika i vodu usmjerava prema dovodnom kanalu. Ispred dovodnog kanala nalazi se galerija tablastih zatvarača koji služe za zatvaranje dovodnog kanala i njegovu izolaciju od korita prilikom čišćenja i redovnog održavanja. Preko turbinskog ulaza voda se usmjerava u zatvoreni dovod koji po principu «šahta» usmjerava vodu na turbinu. Iskorištena voda ispušta se preko difuzorskog izlaza u korito rijeke Une.[5].

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]