Prepad na Pulu
Prepad na Pulu, pomorska akcija koju su 1. studenoga 1918. poduzeli dvojica službenika Talijanske kraljevske ratne mornarice radi oštećivanja austrijske flote usidrene u Puljskome zaljevu u Istri. Akcijom je postignuto potapanje bojnoga broda Viribus Unitisa.
Preduvjeti i pripreme[uredi | uredi kod]
Od početka Prvoga svjetskog rata najutvrđenija austrijska baza Pula bila je jedna od primarnih ciljeva Talijanske ratne mornarice, posebno nakon što je postalo jasno da je taktički izbor Austrougarske ratne mornarice usprotiviti se neprijatelju flotom za odvraćanje, koja je stalno boravila u luci i nije se uključivala u bitke na otvorenu moru. Nekoliko puta u tijeku sukoba pokušalo se prodrijeti u luku i potopiti koju jedinicu ondje gdje su Austrijanci držali brodove na sigurnom, no takvi su pokušaji ostali bezuspješni.
Teškoće takvoga prepada proizlazile su ponajprije zbog neprestanoga nadzora luke i raznih prepreka koje su priječile približavanje suparničkih jedinica. Jedini način prodiranja u pulsku luku bio je s pomoću malih napadačkih jedinica, pa je upravo u srpnju 1918. godine inženjer i bojnik mornaričkog inženjerstva Raffaele Rossetti elaborirao prikladan plan zasnovan na uporabi posebne naprave koju je sâm projektirao i nazvao pijavica (tal. mignatta). Pijavica je bio aparat pogonjen motorom i opremljen dvama uređajima koje se moglo otpustiti i pričvrstiti na trup broda s pomoću elektromagneta na akumulatore, a jedan je prototip već bio izrađen u velikoj tajnosti u arsenalu u Speziji u travnju iste godine.
Upravo je sam Rossetti htio sudjelovati u akciji na Pulu, pa mu je pridružen medicinski namjesnik i dokazani plivač Raffaele Paolucci koji se već neko vrijeme raspitivao o mogućnosti sudjelovanja u nekoj sličnoj operaciji. Prepadu je prethodilo dugo i iscrpno uvježbavanje, no uvidjevši očiti svršetak sukoba pripreme su ubrzane i datum akcije je predodređen za 31. listopada.
U međuvremenu, pošto je postalo očito da je Austro-Ugarska izgubila Prvi svjetski rat, car Karlo I. odlučio je predati bojni brod Viribus Unitis - admiralski brod carske flote - zajedno s ostatkom flote novoj Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, predviđajući pripajanje nove kraljevine novoj federaciji država kojom će on vladati. Ovim je potezom Austro-Ugarska izbjegla predati vlastitu mornaricu silama Antante povjerivši je državi koja se već proglasila neutralnom. Dana 31. listopada 1918. godine admiral Horthy, zapovjednik Austrougarske ratne mornarice, bio je zadužen da preda Jugoslavenima čitavu ratnu flotu usidrenu u Puli.
U kasno poslijepodne 31. listopada provedena je kratka ceremonija u kojoj su austrijski brodovi službeno predani Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, a carska je zastava spuštena i zamijenjena crvenobijeloplavom trobojnicom. Istoga poslijepodneva kapetan bojnoga broda Janko Vuković de Podkapelski, imenovan prethodnoga dana od Narodnoga vijeća SHS, preuzeo je zapovjedništvo nad bivšom austrijskom flotom.
Akcija[uredi | uredi kod]
Talijanski mornari nisu doznali sve o ovim nastalim okolnostima i već su u noći 31. listopada krenuli iz Venecije na dvama motornim brodicama naoružanim torpedima (MAS) koje su pratile dvije torpiljarke. Stigavši u istarske vode na nekoliko milja ispred ulaza u pulsku luku, torpiljarke su se povukle, a jedan MAS oteglio je pijavicu sve do nekoliko stotina metara od vanjske lučke prepreke. U 22.18 dvojica talijanskih službenika usmjerila su pijavice prema pulskoj luci dok se MAS udaljio prema točki gdje su se dogovorili sastati nakon akcije.
Približavanje cilju bilo je složeno i rizično: Rossetti i Paolucci morali su motornu pijavicu prenijeti preko prepreka (vanjske prepreke i triju redova mreža) te izbjeći intenzivnu austrijsku kontrolu. Prošavši neopaženi ispred čuvara brane, patrolnih brodica i jedne podmornice u radi, dvojica diverzanata stigla su u 3.00 sata u blizinu usidrenih brodova. Tek oko 4.45 sata 1. studenoga 1918. nakon više od šest sati u vodi, dvojica odvažnih službenika uspjeli su konačno se pozicionirati na nekoliko desetaka metara od broda Viribus Unitisa. Rossetti se odvojio od pijavice i približio trupu bojnoga broda s jednim od dvaju uređaja, dok je drug ostao uz kormilo pijavice kojom se slabo upravljalo zbog morskih struja. U 5.30 sati eksploziv od 200 kg konačno je osiguran na podvođu cilja i programiran na 6.30 sati, no kad se Rossetti vratio Paolucciju obojica su osvijetljeni projektorom i odmah otkriveni. Prije hvatanja Paolucci je uspio potpuno aktivirati drugi eksplozivni uređaj, dok je Rossetti potopio pijavicu koja je bez upravljanja plovila sve dok se nije zaustavila u blizini parobroda Wiena, koji je bio usidren na maloj udaljenosti, naposljetku ga potopivši.
Obojica su izvučeni na palubu Viribus Unitisa gdje su saznali da je u noći austrijsko vrhovno zapovjedništvo predalo pulsku flotu Jugoslavenima i da brod ne vije više austrijsku zastavu. Tek su se u 6.00 sati obratili kapetanu Vukoviću da bi bojni brod mogao eksplodirati svakoga časa, pa je ubrzo naredio svima napuštanje broda i prijenos zarobljenika na palubu bratskoga broda Tegetthoffa. Pošto je eksplozija izostala, posada se postupno vraćala na brod ne vjerujući više iskazima dvojice Talijana sve dok u 6.44 zaista nije odjeknula eksplozija, a austrijski bojni brod, nagnuvši se na bok, započeo ubrzano tonuti. Akcija je tako zaključena s oko 300 žrtava i nestalih među kojima je bio i zapovjednik Vuković koji je smrtno pogođen padom drva dok je plivajući među valovima pokušavao se spasiti. Njemu u sjećanje podignuta je ploča u Puli.
Primirje u Villi Giusti, kojim se Austro-Ugarska predala Italiji, potpisano je tek dva dana kasnije, 3. studenoga 1918. godine, a stupilo na snagu sljedećega dana. Dana 5. studenoga Regia Marina zaposjela je luku Pulu i zahvaljujući talijanskom iskrcavanju Rossetti i Paolucci - koji su još uvijek bili pritvoreni na bivšem austrijskome brodu - bili su oslobođeni. Za uspješan odvažan prepad Rossetti je nagrađen sa 650.000 lira koje je darovao udovici i sinu zapovjednika Vukovića, a dodijeljena mu je zlatna medalja za vojne zasluge:
Genijalno smisli čudesan uređaj za pomorsko ratovanje, a ljubljenom predanošću osobno vođaše njegovom konstrukcijom. Htjedoše zadržati za sebe najvišu čast da ga postavi i odvažnošću hrabrih samo s jednim drugom prodrije u utvrđenu pulsku luku. Čudesnom hladnoćom odabra pogodan trenutak i pred zoru potopi admiralski brod austrougarske flote.
Pula, 1. studenoga 1918.
Paolucciju je također dodijeljena zlatna medalja s istovjetnom motivacijom.
Zanimljivosti[uredi | uredi kod]
- Od dva sidra Viribus Unitisa jedno je izloženo na ulazu u Muzej povijesti pomorstva u Veneciji, a drugo na ulazu u Ministarstvo Talijanske ratne mornarice u Rimu.
Bibliografija[uredi | uredi kod]
- Raffaele Paolucci, The Fate of the Viribus Unitis. U "The Fortnightly Review" (New York), vol. 105, 1919, 977-988.
- Raffaele Rossetti, The Sinking of the Viribus Unitis. U "Great Moments of Adventure", izdali Evan J. David. Duffield and Co., 1930.