Pokolj u Voćinu

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Voćin is located in Hrvatska
Voćin
Voćin
Voćin kod Slatine

Pokolj u Voćinu 12. i 13.12. 1991. je bio ratni zločin kojeg su počinile srpske postrojbe za vrijeme Rata u Hrvatskoj.[1][2][3]

U ovom masakru srpske su paravojne postrojbe ubile između 45 i 55 civila, pretežno staraca hrvatske nacionalnosti u Voćinu.[4][5] Kasniji nalazi su došli do brojke od 47 hrvatskih civila.[6]

Kronologija[uredi - уреди | uredi izvor]

Prema izvještaju Amnesty International, srbijanske paravojne postrojbe, među njima "Beli orlovi" i "četnici", su prije povlačenja ubili najmanje 42 Hrvata, među njima i žene i starce, u selima Voćin i Hum.[1] Kada su napuštali Voćin, u noći 13.12.1991. uništili su hrvatske kuće i eksplozivom razorili mjesnu katoličku crkvu staru preko 500 godina, u kojoj su skladištili oružje.[1] Prema izvještajima, još 20-ak hrvatskih mještana u susjednim selima (Bokane, Krašković, Miokovićevo i Zvečovo) je također strijeljano.[1]

Osebujnost ovog slučaja je to što je ovo najdokumentiraniji ratni zločin, jer su inozemni medicinski stručnjaci vrlo brzo pojavili na prizorištu zločina, čim su hrvatske snage oslobodile selo, omogućivši forenzičku istragu.[1]

Video snimke koje svedoče o zločinima zabilježili su pripadnici HV-a, prilikom ulaska u ta sela. Pronađeni posmrtni ostatci žrtava su analizirani na Zavodu za sudsku medicinu u Zagrebu.[7]

Obdukcije 43 leša pronađena u Voćinu, obavio je specijalista sudske medicine, Davor Strinović, koji je sačinio espertski izvještaj sa popisom žrtava,[8] kasnije korišćen u sudskim procesima.

Prema forenzičarskom izvještaju objavljenom 19.12. u Zagrebu, pronađeno je 43 leševa: 15 je bilo žena od kojih je 12 imalo između 57 i 76 godina; a ostalo su bili muškarci, od kojih je 11 imalo između 60 i 84 godine,[1] Najstarija žrtva je imala preko 90 godina.[7]

Većina je smaknuta vatrenim oružjem, no sedmero je bilo spaljeno a jedna je žrtva imala rane za koje se pretpostavlja da potječu od sjekire. Valja napomenuti da je jedna od žrtava bio S.N., 77-godišnji Srbin, koji je prema izvještaju za autopsiju preminuo od krvarenja. Mjesni svečenik je izjavio da je on poginuo u pokušaju da zaštiti svoje hrvatske susjede.[1]

Mještani su novinarima izjavili da su odnosi sa Srbima u tom kraju bili dobri te da prva tri mjeseca nakon što su Srbi preuzeli vlast u Voćinu nisu puno patili. No situacija se dramatično pogoršala kada su stigli "Beli orlovi" koji su počeli terorizirati Hrvate i tjerati ih na prisilni rad. Prema jednom svjedoku, policija RSK je upala u njihovu kuću i optužila njegovu obitelj da informiraju hrvatsku vlast, iako nisu imali radio prijenosnik. Svezali su ih i tukli, sve dok ih nije spasio srpski policajac koji ih je poznavao. Ipak, opljačkana im je i zapaljena kuća, a oca su smaknuli.[1]

Ulaskom HV-a na područje Voćina i okolice, zločini nad civilnim stanovništvom nisu prestali.[9] U razdoblju od 15. 12. 1991. do kraja januara 1992,[10] desila su se ubojstva i nestanci Srba, koji su ostali u svojim domovima u Voćinu, Sekulincima, Gornjim Meljanima, Đuričićima, Bokanima, Hum Pustari, Macutama, nakon čega im se svaki trag izgubio. Neki od tih ljudi se i dalje vode kao nestali.[9][11][12]

Sudski postupci[uredi - уреди | uredi izvor]

Istragu zločina nad Hrvatima u Voćinu pokrenuo je 1992. Županijski sud u Osijeku. Tada su raspisane i tjeralice za počiniteljima. Predmet je kasnije ustupljen Županijskom sudu u Bjelovaru koji je dovršio istragu i podigao optužnicu.[13]

U sporu koji je Hrvatska u julu 1999. godine pokrenula protiv Srbije po optužbama za kršenje odredaba Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, pred Međunarodnim sudom za ratne zločine, predstavnici hrvatskog tima su konkretna ubojstva hrvatskog stanovništva u selima u istočnoj Slavoniji, uključujući i ubojstva u Voćinu pripisali JNA i regularnim i paravojnim formacijama pod njenom kontrolom, ocenjujući da je Srbija odgovorna za propust da spriječi zločine i kazni počinioce, kao i za udruživanje radi izvršenja genocida, sa ciljem uništavanja hrvatske nacionalne grupe na tim prostorima, kako bi se stvorila etnički čista i homogena srpska država.[14]

Tužilaštvo Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije je otpužilo Slobodan Milošević, između ostalog i za zločine u Voćinu 1991.[15] U aneksu „Hrvatske optužnice“ koja je objavljena protiv njega 2001. godine (nakon što je već bila podignuta „Kosovska optužnica“ 1999), navedena su imena 694 žrtava ubijenih iz Vukovara, Dubrovnika, Voćina, Škabrnje, Erduta i drugih mesta u Slavoniji i Krajini, koja su, prema "zajedničkom kriminalnom poduhvatu", trebalo da budu anektirana od Hrvatske. Prema istoj optužnici, navedeni su i drugi učesnici u zajedničkom krimnalnom poduhvatu, a tužilaštvo je izjavilo da se od navedenih nalaze pod istragom svi koji su u to vreme još uvek bili u životu, a nisu već bili optuženi.[16]

Tužilaštvo Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije je 2003.[17] podiglo optižnicu protiv Vojislava Šešelja, u kojoj se, između ostalog, teretio i za progone, pljačkanje, razaranje kuća i ubojstva u Voćinu.[18] Prema optužnici, njegov najznačajniji doprinos u zajedničkom zločinačkom poduhvatu su bili njegova "zapaljiva" i "ekstremno nacionalisticka retorika" i "ratna propaganda". Naveden je niz primjera, između ostalog i njegova poseta i govor "dobrovoljcima" u Voćinu neposredno prije zločina.[19] Ova optužnica je modificirana tijekom 2005. i 2007. tako što su izostavljeni pojedini dijelovi u skladu s odlukom Pretresnog vijeća, uključujući i činjenični opis vezan uz zločine počinjene na području sela Voćina, Huma, Bokana i Kraskovića.[7]

Nadležne institucije u Republici Hrvatskoj su djelomično procesuirale zločine nad Hrvatima, kroz kaznene postupke, vođene pred županijskim sudovima u Bjelovaru i Virovitici.[9]

Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru za predmetne zločine teretila su se 32 optuženika, koji su izdavali naredbe ili osobno provodili kaznena djela. Poznato je da su vođena dva sudska postupka protiv dvojice optuženika, dok su preostali postupci ostali u mirovanju zbog nedostupnosti optuženika hrvatskim pravosudnim tijelima.[7] Sudsko vijeće u Županijskom sudu u Bjelovaru je 2001. godine proglasilo krivim Vladu Savića, kao pripadnika srpskih paravojnih postrojbi u selima na sjevernim obroncima Papuka, posebno Humu, Bokanima, Čeralijama i Voćinu, od srpnja (jula) do prosinca (decembra) 1991. Za svakodnevna privođenja, zatvaranja, batinjanja i odvođenja civila, nanošenje lakih i teških tjelesnih ozlijeda, te ranjavanje i ubijanje hladnim i vatrenim oružjem, za što nije bilo nikakvog vojnog opravdanja, a što je u suprotnosti s odredbama Konvencija o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, osuđen je na maksimalnu kaznu zatvora od 20 godina.[20]

U srpnju 2004, pred Županijskim sudom u Virovitici vođen je još jedan postupak za zločine počinjene u Voćinu 13. prosinca 1991, koji je završio oslobađajućom presudom.[7]

Nakon što su formirana četiri suda u čijoj su nadležnosti suđenja za ratne zločine, spis je završio Županijskom sudu u Zagrebu.[13]

Za izvršene zločine nad Hrvatima, do 2013. na području Voćina pokrenut je optužni postupak protiv 71 poznatoga počinitelja.[21]

Godine 2016. u Županijskom sudu u Zagrebu je podignuta optužnica protiv Borivoja Radosavljevića, ondašnjeg komandanta štaba srpske postrojbe TO Podravska Slatina, te protiv još 31 osobe. S obzirom da nitko od optuženika nije dostupan hrvatskom pravosuđu, suđene treba da se obavi u njihovoj odsutnosti,[13] mada u hrvatskom pravosuđu nije praksa da se ratnim zločincima sudi u odsutnosti.[22]

Za zločine nad Srbima u Voćinu, nakon ulaska postrojbi HV-a, do sada nitko nije odgovarao.[9]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 1.4 1.5 1.6 1.7 "Yugoslavia – further reports of torture". Amnesty International. March 1992. http://repository.forcedmigration.org/pdf/?pid=fmo:850. pristupljeno 07. 08. 2010.. 
  2. Stephen Engelberg (19. 12. 1991.). "Villagers in Croatia Recount Massacre by Serbian Forces". New York Times. http://www.nytimes.com/1991/12/19/world/villagers-in-croatia-recount-massacre-by-serbian-forces.html. pristupljeno 07. 08. 2010.. 
  3. Robert Thomas (1999). "Serbia under Milošević: politics in the 1990s". http://books.google.hr/books?id=ih_Is_q4Rz8C&pg=PA105&lpg=PA105&dq=vocin+1991+massacre&source=bl&ots=itsbekuVoR&sig=x4hT4Rm5_IQX0tPfePJFUt8Zshg&hl=hr&ei=PUJdTInvNo2lOPzc5LwJ&sa=X&oi=book_result&ct=result&resnum=5&ved=0CCUQ6AEwBDgU#v=onepage&q=vocin%201991%20massacre&f=false. pristupljeno 07. 08. 2010.. 
  4. Veritas 2008, pp. 11.
  5. ((en)) croatianhistory.net Blaskovich, Jerry (1 November 2002) "The Ghastly Slaughter of Vocin Revisited:Lest We Forget" The New Generation Hrvatski Vjesnik--English supplement
  6. Dubrovački vjesnik Obljetnica pokolja 47 civila u Voćinu, 13. prosinca 2009., pristupljeno 22. prosinca 2009.
  7. 7.0 7.1 7.2 7.3 7.4 Kuća ljudskih prava 2011.
  8. Sense Tribunal 11. 11. 2008.
  9. 9.0 9.1 9.2 9.3 Kuća ljudskih prava 2013.
  10. IN4S 2013.
  11. Veritas 2007, pp. 5, 6.
  12. Veritas 2015.
  13. 13.0 13.1 13.2 Večernji 4. 4. 2016.
  14. Sense Tribunal 6. 3. 2014.
  15. Slavonia "Milosevic Indeictment: Text". BBC News. 29. 10. 2001.. http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/354561.stm#Western Slavonia. pristupljeno 07. 08. 2010.. 
  16. Sense Tribunal 9. 10. 2001.
  17. Sense Tribunal 14. 2. 2003.
  18. "The charges against Vojislav Seselj". BBC News. 24. 02. 2003.. http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/2795235.stm. pristupljeno 07. 08. 2010.. 
  19. Sense Tribunal 16. 2. 2003.
  20. Veritas 2001.
  21. Crnjac 2013, pp. 553.
  22. Večernji list 9. 4. 2010.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]