Pandantiv

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Kupola na pandantivima. Pojedinačni pandantiv je označen crveno.
Eugène Viollet-le-Duc: Shematski prikaz oblikovanja pandantiva, 1856.
Maleni pandantivi – nosači kupole crkve sv. Sergija i Bakha, Carigrad, oko 536. g.
Monumentalni pandantivi – nosači kupole Aja Sofije, oko 537. g.
Eugène Viollet-le-Duc: Pandantiv između dva gotička luka

Pandantiv (od franc. pendantif, privjesak) je naziv za sferni trokut koji ima funkciju prijelaznoga članka za formiranje kupole nad kvadratičnim ili poligonalnim tlocrtom.[1] Smatra se savršenim rješenjem toga prijelaza, kako u konstruktivnom, tako i u estetskom smislu.[2]

Oblika je trokutnog segmenta kugle, čiji promjer odgovara dijagonali kvadrata na čije se uglove upiru vrhovi pandantiva. Na presjeku te zamišljene kugle 4 pandantiva se, često dodirujući se, spajaju u krug koji čini osnovu kupole.[3]

Klasična rimska arhitektura nije poznavala konstrukciju kupole na pandantivima. Pandantivi su, po svoj prilici, otkriveni i prvi puta primijenjeni na tlu Armenije između 4. i 6. vijeka.

Najstariji sačuvani primjeri pandantiva nalaze se istočnorimskoj tj. bizantskoj arhitekturi grada Gerese (Jordan) i na Aja Sofiji, podignutoj između 532. i 537. godine[3] prema projektima Antemija iz Trala i Izidora iz Mileta, te još nešto ranije na djelu istih arhitekata – crkvi sv. Sergija i Bakha, podignutoj između 527. i 536. godine, kao svojevrsna maketa za veličanstvenu Aja Sofiju.

Pandantivi Aja Sofije[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Gvozdanović 1964; Damjanov/Radulić 1967
  2. Gvozdanović 1964; Müller/Vogel 1999, 49
  3. 3,0 3,1 Gvozdanović 1964

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Damjanov/Radulić 1967 - Damjanov, Jadranka; Radulić, Ksenija: Pandantiv, Umjetnost (Likovne umjetnosti), 3. izdanje, Zagreb, 1967., str. 185
  • Gvozdanović 1964 – Srebrenka Gvozdanović: Pandantiv, Enciklopedija likovnih umjetnosti, sv. 3, Zagreb, 1964., str. 626
  • Müller/Vogel 1999 - Werner Müller; Gunther Vogel: Atlas arhitekture 1, preveo Milan Pelc, Zagreb, 1999., str. 49, 63