Nindža

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Ninja

Ninđa, poznati još pod nazivom shinobi, bili su ratnici iz japanske povijesti specijalizirani za gerilsko ratovanje, špijunažu, izvođenje različitih diverzija, otmice te zaštitu važnih objekata i osoba. Ninjutsu je naziv za umjetnost potajnog i način nevidljivosti.

Za više detalja pogledajte ninjutsu.

Etimologija[uredi - уреди | uredi izvor]

Japanski znak za ninju.

Ninja je naziv koji se sastoji od dva kanjia 忍者 (uz hiraganu i katakanu jedno od tri forme japanskog pisma). Uobičajeni je bio naziv shinobi-no-mono (忍の者), kojim su se u tradicionalnom Japanu označavale osobe koje su trenirale i primjenjivale ninjutsu (忍術, ponekad pogrešno prevedenog kao ninjitsu). Naziv shinobi povijesno seže sve do 8. stoljeća kad je Heguri Uji no Iratsume napisao pjesmu Ōtomu no Yakamochiu. Kanji shinobi (忍) mogao bi se prevesti kao "potajno uzeti", a u širem smislu "kloniti se, izbjegavati", odatle i povezanost sa skrivanjem i nevidljivošću. Kanji mono označava "osobu."

Riječ ninja postala je popularna nakon Drugog svjetskog rata. Budući da se ninjutsu može prevesti kao "vještinu skrivanja" tako bi se izrazi ninja, shinobi-no-mono ili shinobi moglo prevesti kao "onaj koji je vješt u potajnom kretanju" ili "nevidljivi ljudi".

Drugi sinonimi koji bi se mogli koristiti su: oniwaban (お庭番 "onaj koji je u vrtu"), suppa, rappa, mitsumono, kusa (草 trava) i Iga-mono ("čovjek iz Ige").

Ninje - tajanstveni ratnici[uredi - уреди | uredi izvor]

Ninja - nevidljivi čovjek.

Zahvaljujući stripovima, crtanima, filmovima, video i računalnim igrama, u suvremenom svijetu ninje se doživljavaju na sasvim drugačiji način od onoga što su oni bili u stvarnosti.

Oni su se mogli platiti da bi mogli donijeti pobjedu i vratiti harmoniju ubojstvom ili špijunažom.Služenje ninđe je uvjetovalo veliku cijenu. Bili su daleko iznad Samurai ratnika - tako što su samuraji morali da čuvaju prezime svoje porodice i da ga štite dok ninđa nije ima šta da štiti, ali ne samo tako nego su bili puno vještiji sa oružjima...

Njihova filozofija je bila da odaberu mračno, tiho i suptilno više nego odvažno, aktivno i nasilno

Mitovi i istina[uredi - уреди | uredi izvor]

To su bili ljudi posebno obučeni u nizu teških vještina. Bili su uvježbani da umiju brzo trčati, ali ne samo prema naprijed već i bočno i unatrag. Mogli su se penjati po bilo kojoj površini golim rukama ili uz pomoć kuka ili drugih pomagala, kao i održavati ravnotežu u nemogućim uvjetima te se brzo kretati u nemogućim uvjetima. Mogli su plivati iznad vode i kretati se pod njom, skrivati se satima u močvari dišući pomoću trske. Ninje su također bili stručnjaci u nizu borilačkih tehnika i umjeli su upotrebljavati sve vrste oružja, uključujući mnoga koja su oni sami izmislili i razvili.

Ninje su radili samo ono za što su bili plaćeni. Ti savršeni strojevi za ubijanje za određenu svotu novca napravili bi sve bez grižnje savjesti, bez moralnih problema, ali i bez prava da odbiju bilo koji zadatak koji mu njegov pretpostavljeni zapovjedi. Momci zamotani u crno stvarno nisu bili neki uzor morala - nije im bilo strano biti dvostruki špijuni, bilo zbog novca ili straha od kazne.

Hattori Hanzō jedan od trojice najslavnijih ninji.

Podrijeklo ninja[uredi - уреди | uredi izvor]

Ninje su vjerovali da podrijetlo vuku od Tengua mitološkog gavrana-čovjeka koji je imao glavu, trup i krila gavrana, a noge i donji dio trupa čovjeka. To nije ni bilo čudno s obzirom da je gavran poistovjećivan s "duhom smrti". Vještina ninja zove se ninjutsu, a razvila se upravo od špijuniranja, uhođenja i izviđanja.

Sve je počelo kad je jedan starokineski vojni strateg imenom Sun Wu između 3. i 5. stoljeća prije Krista napisao knjigu "Sun Tzu" u kojoj su prvi put uhođenje i špijunaža spomenuti kao samostalna vještina. Nekoliko stoljeća kasnije ta je vještina preko Okinave, gdje su Kinezi i Japanci međusobno trgovali, prenijeta na japanske otoke.

Još u 6. st. zabilježeno je da je princ-regent Shitoku koristio posebno obučene špijune i agente - preteče ninji. Potom tu vještinu čuva i razvija poseban stalež - planinski kaluđeri ili yamabushiji, odmetnici od civilizacije i državnog poretka. Znanje se tu usavršavalo daljnjih pet stoljeća i postalo dio obuke specijalnih vojnih jedinica klana Genji koji je vladao Japanom od 8. do 12. stoljeća.

Prva škola ninjutsua nastala je u okviru Hattori klana, a krajem 12. st. Momochi klan konačno formira prvu organizaciju ninja. Zlatno doba ninji bilo je od 14. do 18. stoljeća, a ti zakrabuljeni borci odigrali su veliku ulogu u oblikovanju tadašnjeg Japana.

Kako su se vremena mijenjala i civilizirala, smanjivala se i važnost ninji, pa su oni sve češće, umjesto špijunske službe postajali nečija garda ili zaštitnici pojedinih plemića. Drugi su postajali razbojnici, što je sasvim bilo razumljivo ako se zna da su ninje i regrutirani od bivših kriminalaca i odbjeglih osuđenika. U to su vrijeme u Japanu mnoge organizirane skupine kriminalaca bile u potpunosti sastavljene od bivših ninji.

Organizacija ninja[uredi - уреди | uredi izvor]

Na vrhu organizacije ninja bio je jedan čovjek, gospodar ninja i zapovjednik - jonin. On je bio mješavina generala i manadžera - "nabavljao" je i birao zadatke, određivao novčane nagrade i slično. Jonini su identitet i mjesto stanovanja držali u potpunoj tajnosti i nikad nisu stupali s ninjama u kontakt.

Chunini su bili ti koji su umjesto jonina kontaktirali ninje, bili su nešto poput časnika. Oni najčešće nisu znali identitet svog jonina, koji je u potpusnoti raspolagao njihovim životom, imovinom i karijerom.

Pripadnik najnižeg sloja ninja, potpuno obespravljeni ratnik, zvao se genin. Kako ni jonin ni chunin nisu išli u špijunske niti ubilačke misije upravo su genini ti koji su pronijeli slavu bratstva.

Žene ninje[uredi - уреди | uredi izvor]

U svijetu ninja, žene nisu samo odgajale djecu, tj. buduće ninje ili iščekivale svoje muževe. Neke od njih i same su bile ninje. Nazivale su se kunoichi, a u ubojitosti nisu zaostaljale za svojim muškim kolegama. Bilo ih je puno manje, ali postojali su špijunski zadaci i naručena plaćena ubojstva gdje muškarac ne bi imao nikakvih izgleda - zavođenje je znalo biti učinkovitije od shurikena.

Ninje - obiteljski ljudi?[uredi - уреди | uredi izvor]

Tajnost je za ninju bila od vitalne važnosti - preživjeti još jedan zadatak, još jedan dan, još jednu opasnost. Kandidati za ninje, a i njihovi učitelji, u strogoj su tajnosti držali ne samo elemente vještine i tijek obuke, već i lokacije naseobine te brojno stanje ninja i njihovih obitelji.

Možda zvuči čudno to da su ninje imali obitelji, ali tako je bilo i to iz praktičnih razloga. Obitelji ninja formirale su se da bi obuka ninja, počevši još u dječjoj dobi, bila što učinkovitija. Zajednice žena i djece bile su smještene u posebnim selima, udaljenim planinskim vrletima i nepristupačnim područjima. U doba punog procvata ove profesije takva naselja znala su imati i preko pedeset obitelji ninja. Djeca ninja mogla su izabrati samo jedan poziv - onaj ninje. Ona su ubrzo po stupanju u redove ninja bila ubijena na jednom od mnogih rizičnih ili nemogućih zadataka.

Naselja nije bilo dopušteno napuštati nikad osim za vrijeme zadataka, a također je bilo zabranjeno i kontaktirati s bilo kime tko nije bio ninja. S druge strane, nije baš da ih je netko posjećivao. Naselja ninja bila su smatrana gotovo tužnim mjestima. Tamo nitko nikada nije išao, osim ako nije želio da ga društvo potpuno odbaci.

Ninje nisu živjeli dugo, pogibali su na zadacima (koji su ponekad bili i posve neostvarivi), a u slučaju da su pokušali ostaviti bratstvo čekala ih je smrtna kazna. Završiti tragično u životu ninja bila je neminovnost.

Ninja oružja[uredi - уреди | uredi izvor]

Ninje su u akciju sa sobom nosile desetke oružja. Neka od njih su:

Wakizashi
  • Ninjaken (ninjato) - kratka japanska sablja, razlikuje se od Katane po svojoj ravnoj izvedbi oštrice. Povijesno nikada nije dokazano postojanje ninjakena već se smatra kako su ninje koristile Katanu kao i Samuraji, te da sablju uopće nisu nosili na leđima nego za pojasom.
  • Katana - duga japanska sablja koja je uobičajeno samurajsko oružje (zajedno sa Wakizashijem). U današnjem Japanu, katana je i općeniti izraz za sve sablje.
  • Wakizashi - kratka japanska sablja, slična Katani, no izrazito kraće oštrice.
  • Shinobi Tanto - nož s drvenim koricama koje se mogu koristiti za obranu od drugih hladnih oružja.
  • Shinobi Zue - ili "štap ninja" kojih je bilo različitih duljina, a u sebi su mogli skrivati bodeže, uska koplja ili strijele za luk.
  • Tessen - metalna poluga.
  • Shuko - ili "tigrovi zubi" su šiljci koji su se pričvrščivali na rukavicu, a omogućavali su kretanje po stropovima ili zidovima, kao i penjanje na drveće ili okomite litice. Također primjenjivo i kao oružje za borbu izbliza.
  • Ashiko - šiljci koji su se vezali na stopala za kretanje po svakoj vrsti terena. Ostavljali su neobične tragove, nalik životinjskima ali koji su očigledno pripadali dvonogom biću zbog čega su ih neuki seljaci smatrali tragovima "demona".
  • Kusarigama - lanac s raznim dodacima kao što su metalne kugle, kocke ili oštrice.
Shuriken
  • Kusarifundo - metalni lanac s utezima na oba kraja za vitlanje, udaranje, davljenje, probijanje ili blokiranje.
  • Hankyu - mali luk sa strijelama.
  • Fukiya - puhaljka za male strelice otrovnog vrha.
  • Toami - mreža slična ribarskoj, koristi se za obranu od više napadača istodobno.
  • Shuriken - mali metalni krugovi ili zvijezdice oštrih rubova namijenjeni bacanju.
  • Kama - oružje nalik srpu s kratkom drškom.
  • Metsubushi - raznovrsna pomagala (dimne, pješčane ili svjetlosne bombe) koje se koriste za privremeno ili trajno oslijepljivanje protivnika, najčešće pri bijegu.

Ninje danas[uredi - уреди | uredi izvor]

Danas više nema ninja ili točnije oni više ne postoje u formi posebnog staleža plaćenika i ubojica. Ninjutsu se međutim zadržao i kao borilačka vještina nastavio se razvijati. U današnje vrijeme, daleko poslije velikih bitki i potreba za Ninja ratnicima, zasigurno postoji i mišljenje o upitnoj potrebi za takvim vještinama. Vještina Ninjutsu-a je mnogo više od primanja i davanja udaraca ili rukovanja oružjima. Mogla bi se prihvatiti kao sredstvo upoznavanja sebe i da dovedete svoje kvalitete i potencijale do neslučenih granica.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Krešimir Mišak; "Ninje - tajanstveni ratnici", kratki članak
  • Ninja: Their Secret Fighting Art - knjiga by Stephen K. Hayes
  • Adams, Andrew (1970), Ninja: The Invisible Assassins, Black Belt Communications, ISBN 978-0-89750-030-2 
  • Buckley, Sandra (2002), Encyclopedia of contemporary Japanese culture, Taylor & Francis, ISBN 978-0-415-14344-8 
  • Bunch, Bryan H.; Hellemans, Alexander (2004), The history of science and technology: a browser's guide to the great discoveries, inventions, and the people who made them, from the dawn of time to today, Houghton Mifflin Harcourt, ISBN 978-0-618-22123-3 
  • Chamberlain, Basil Hall (2005), The Kojiki: records of ancient matters, Tuttle Publishing, ISBN 978-0-8048-3675-3 
  • Crowdy, Terry (2006), The enemy within: a history of espionage, Osprey Publishing, ISBN 978-1-84176-933-2 
  • Deal, William E. (2007), Handbook to Life in Medieval and Early Modern Japan, Oxford University Press, ISBN 978-0-195331264 
  • Draeger, Donn F.; Smith, Robert W. (1981), Comprehensive Asian fighting arts, Kodansha, ISBN 978-0-87011-436-6 
  • Fiévé, Nicolas; Waley, Paul (2003), Japanese capitals in historical perspective: place, power and memory in Kyoto, Edo and Tokyo, Routledge, ISBN 978-0-7007-1409-4 
  • Friday, Karl F. (2007), The first samurai: the life and legend of the warrior rebel, Taira Masakado, Wiley, ISBN 978-0-471-76082-5 
  • Howell, Anthony (1999), The analysis of performance art: a guide to its theory and practice, Routledge, ISBN 978-90-5755-085-0 
  • Green, Thomas A. (2001), Martial arts of the world: an encyclopedia, Volume 2: Ninjutsu, ABC-CLIO, ISBN 978-1-57607-150-2 
  • Kawaguchi, Sunao (2008), Super Ninja Retsuden, PHP Research Institute, ISBN 978-4-569-67073-7 
  • McCullough, Helen Craig (2004), The Taiheiki: A Chronicle of Medieval Japan, Tuttle Publishing, ISBN 978-0-8048-3538-1 
  • Mol, Serge (2003), Classical weaponry of Japan: special weapons and tactics of the martial arts, Kodansha, ISBN 978-4-7700-2941-6 
  • Morton, William Scott; Olenik, J. Kenneth (2004), Japan: its history and culture, fourth edition, McGraw-Hill Professional, ISBN 978-0-07-141280-3 
  • Nihon Hakugaku Kurabu (2006), Unsolved Mysteries of Japanese History, PHP Research Institute, ISBN 978-4-569-65652-6 
  • Nihon Hakugaku Kurabu (2004), Zuketsu Rekishi no Igai na Ketsumatsu, PHP Research Institute, ISBN 978-4-569-64061-7 
  • Perkins, Dorothy (1991), Encyclopedia of Japan: Japanese History and Culture, from Abacus to Zori, Facts on File, ISBN 978-0-8160-1934-2 
  • Ratti, Oscar; Westbrook, Adele (1991), Secrets of the samurai: a survey of the martial arts of feudal Japan, Tuttle Publishing, ISBN 978-0-8048-1684-7 
  • Reed, Edward James (1880), Japan: its history, traditions, and religions: With the narrative of a visit in 1879, Volume 2, John Murray, OCLC 1309476 
  • Satake, Akihiro; Yasumada, Hideo; Kudō, Rikio; Ōtani, Masao (2003), Shin Nihon Koten Bungaku Taikei: Man'yōshū Volume 4, Iwanami Shoten, ISBN 4-00-240004-2 
  • Takagi, Ichinosuke; Gomi, Tomohide; Ōno, Susumu (1962), Nihon Koten Bungaku Taikei: Man'yōshū Volume 4, Iwanami Shoten, ISBN 4-00-060007-9 
  • Tatsuya, Tsuji (1991), The Cambridge history of Japan Volume 4: Early Modern Japan: Chapter 9, New York: Cambridge University Press, ISBN 978-0-521-22355-3 
  • Teeuwen, Mark; Rambelli, Fabio (2002), Buddhas and kami in Japan: honji suijaku as a combinatory paradigm, RoutledgeCurzon, ISBN 978-0-415-29747-9 
  • Turnbull, Stephen (2003), Ninja AD 1460–1650, Osprey Publishing, ISBN 978-1-84176-525-9 
  • Turnbull, Stephen (2007), Warriors of Medieval Japan, Osprey Publishing, ISBN 978-1-84603-220-2 
  • Waterhouse, David (1996), Religion in Japan: arrows to heaven and earth, article 1: Notes on the kuji, Cambridge University Press, ISBN 978-0-521-55028-4 
  • Moriyama, T. (1998). "Weekend Adventures Outside of Tokyo," Shufunotomo Co. Ltd., Tokyo Japan, ISBN 4-07-975049-8.
  • Frederic, L. (2002). "Japan Encyclopedia," Belknap Harvard, ISBN 0-674-01753-6

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]