Nikola Strajnić

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Preferences-system.svg Ovom članku potrebna je jezična standardizacija, preuređivanje, reorganizacija ili usklađivanje sa standardima srpskohrvatske Wikipedije.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.
Commons-emblem-scales.svg Neutralnost ovog članka je osporena.
Molimo da prije uređivanja članka sporne dijelove razmatrate na stranici za razgovor.
Prof. dr Nikola Strajnić

Nikola Strajnić rođen je 11. maja 1945. u Popovcu ( Baranja, NR Srbija, DF Jugoslavija ). Studije Jugoslavenskih jezika i književnosti i Filozofije završio je 1969. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gde je i magistrirao, tezom o Branku Miljkoviću, i doktorirao, tezom o Momčilu Nastasijeviću.

Predavao je Teoriju književnosti, Estetiku i Svetsku i komparativnu književnost na univerzitetima u Osijeku, Zagrebu, Novom Sadu i Banja Luci. Na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu osnovao je Katedru za komparativnu književnost 2000. godine. Bavi se izučavanjem svetskog i srpskog pesništva. Najsažetiji iskaz o svom radu dao je prilikom primanja nagrade za životno delo u obrazovno-pedagoškom i naučno-istraživačkom radu Univerziteta u Novom Sadu 2011. godine: „Put kojim idem vodi prema rasvetljavanju i tumačenju pesničkog stvaranja, koje, uz ljudsku teoriju i praksu, predstavlja temelj čovekovog postojanja./ Naime, grčka reč ποιησις znači proizvođenje umetničkih dela; a Aristotel u Metafizici njome označava i proizvođenje prirode: Ποιησις Φυσις-a. Ali ona znači i utemeljivanje čovekovog bića kao bića u istini njegovog bivstvovanja. / Dakle, pesništvo nije tek vrsta čovekovog zanimanja. Ono je autentično svedočanstvo o našem esse i našem existere./ Današnje vreme nije vreme umetnosti, a posebno pesništva. I njima preti da iščeznu iz sveta. / Kad bi se to dogodilo, čovekov opstanak na ovoj zemlji počeo bi da pusti. / Ovo što radim, mali je doprinos da do toga ne dođe.“


Jure Kaštelan, hrvatski pesnik i književnik, 1984. godine napisao je tekst Portret Nikole Strajnića, u kome je dao najsažetiju i najcelovitiju ocenu Strajnićevnog rada.

''Nikola Strajnić, od prvih radova i rasprava, znanost o književnosti vidi kao teorijsku disciplinu, a povijest književnosti i književna kritika ostaju izvan žarišta njegovih istraživanja, ali se ne isključuju. Ta misaona usmjerenost karakteristična je oznaka njegova znanstvenog profila.

Znanstvena i stručna kritika izrekla je pozitivan sud i analitički potvrdila doseg i vrijednost njegovih teorijskih istraživanja. Strajnićevo djelo pristupačno je i poznato širem krugu kulturne javnosti. Ovdje ističemo neke od njegovih oznaka.

Klasične pojmove znanost ( scientia ) i mudrost ( sofia, sapientia ), Strajnić, već na samom početku, dovodi u samostalno zacrtani kreativni suodnos. Poetika je, prema tome, i samostalna disciplina i istovremeni govor pjesme. Tako znanje ( kriterij, spoznaja ) i umijeće ( metoda interpretacije ) postaju saznanje samog pjesničkog djela.

Uvijek je opasno dijalektiku mišljenja pojednostavniti i svesti na zornu sliku ili na samo jednu dimenziju. Razumno utemeljena misao nije, samim time, neposredno, bez napora otkrivanja, razumljiva. Ono što je razumno tek mora postati razumljivo.

Strajnić je težak i strog mislilac. Otvoren je jednako životnoj struji kritičko teorijskih istraživanja našeg stoljeća kao i samim vrelima antičke filozofije koja kreativno napaja ljudsku misao. Istovremena prisutnost Heraklita, Aristotela, Marxa i Heideggera označava kontinuitet mišljenja i „rodbinske veze“  univerzalne kulture. Poznavanje univerzalne kulture ovdje se potvrđuje u kvaliteti zaključaka a ne u kvantiteti citata i navoda. Poznavanje predmeta pretpostavka je svakog ozbiljnog znanja, što je u cjelini ovog djela obilno pokazano.

Poezija je osnovna i dosljedna tema Strajnićevih istraživanja i raspravljanja od Poezija ili optimizam ( 1972 ), Jasike bele ( 1978 ) do knjige Vid i riječ ( 1984 ). On, u slobodnijem značenju, pripada krugu „nove kritike“ koja istražuje „literarnost literature“, prema Jacobsonovoj definiciji. Pojavu nove kritike odredjuje, prije svega, sama moderna poezija ( Rimbaud, Mallarme, Lautreamont, Apollinaire, Hlebnjikov, Majakovski, Breton, Kafka ), a istovremeno razvoj lingvistike  ( De Saussure ), psihoanalize i filozofije. Govor nove kritike postaje rasprava „jezika o jeziku“, njen predmet je jezik i morfologija književnog djela.

Susret kritičara i pjesme za Strajnića je uvijek kreativan čin koji ostvaruje poseban oblik interpretacije, to je otvoreni razgovor između razmišljanja i pjevanja. To gledanje dodiruje se s Heideggerovom težnjom: „Svako objašnjenje mora crpsti ne samo iz teksta već neopaženo mora dodati nešto svoga.”( Holzwege ).

Takav odnos dolazi do punog izraza u knjizi Vid i riječ. Ona raspravlja o tekstovima hrvatskih i srpskih pjesnika novoga razdoblja naše književnosti. Kao cjelina, i kao svaka od sedam studija posebno, otkriva samostalni vidokrug književne znanosti.

Središno pitanje tih studija nije interpretacija sadržaja ( što pjesma kaže ) nego približavanje razlogu ( zašto pjesma ) i postojanju samostalnog jezičkog organizma ( kako pjesma ). Iz tako jasno zacrtanih temelja i polazišta kristalizira se perspektiva znanstvene poetike kao teorije i književne estetike.

Tajnu ili zagonetku pjesme Strajnić ne zatvara u konstrukciju poetike nego predaje otvorenosti mišljenja. I upravo je ta otvorenost, ta živa upitanost ono dragocjeno „nešto svoga“, koje se ne može oponašati. Temeljno načelo da „pjesma nije govor o nečemu: ona je govor nečega“, provedeno je implicitno i eksplicitno kroz ove Strajnićeve studije.

Izuzetnost i samostalnost znanstveno utemeljene Strajnićeve poetike izražava se u odnosu na tekst. Njegov interpretativni postupak sastoji se u tome da skida nataložene slojeve privida i omogućava da sakrivena ili zatamnjena svjetlost riječi sama iznova svijetli i sama vidi. A to je dragocjeni prilog i samostalno poglavlje i kreativni smjer u književnoj teoriji.

Nikola Strajnić i sam je pjesnik. Ta činjenica što je i sam stvaralac u punom je suglasju sa znanstvenim pristupom književnosti. Individualno iskustvo daje mu sigurnost poniranja u tajnu stvaranja a pisanoj riječi i rečenici daje strogu i mudru sažetost izraza.

Po tim oznakama znanstveni, kritički i stručni radovi Nikole Strajnića postali su prisutni, nezaobilazni i djelujući dio suvremene književno teorijske misli.” (akademik Jure Kaštelan)

Strajnić je do sada objavio preko trideset knjiga studija, ogleda, poezije. Za naučni, književni i kulturni rad dobio je nekoliko visokih međunarodnih i domaćih priznanja I nagrada. Prevođen je na engleski, poljski, slovenački, nemački, rumunski, bugarski i ruski. Predsednik je Društva književnika Vojvodine. Živi u Sremskim Karlovcima.


Bibliografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Studije i ogledi: 
  • Poezija ili optimizam ( studija o Branku Miljkoviću ), Osijek, 1972.
  • „Jasike bele“ ( studija o Momčilu Nastasijeviću ), Beograd, 1978.
  • Vid i riječ ( studije ), Osijek, 1984.
  • Haire ( eseji ), Čakovec, l991.
  • Zamah i mirovanje ( eseji o pesništvu Jovana Zivlaka ), Sremski Karlovci, 1993.
  • Preko ( studija o Novalisovim Himnama noći ), Sremski Karlovci, 1993.
  • Anđeoski pesnik Rajner Marija Rilke ( ogledi o Devinskim elegijama R.M. Rilkea ), Novi Sad, 1995.
  • Stari grčki liričari ( ogledi ), Novi Sad, 1999 i Sremski Karlovci,  2001.
  • Karlovački eseji, Novi Sad, 1999.
  • Milić od Mačve ( monografija ), Banja Luka – Beograd, 2001.
  • Na gozbi kod boga ( studije ), Novi Sad, 2002.
  • Tri dijaloga, Novi Sad, 2002.
  • Umetnost kao publika ( dijalozi ), Banja Luka, 2004.
  • Ogledi iz klasične književnosti, Sremski Karlovci, 2004.
  • Približavanje prozračnom ( eseji ), Novi Sad, 2006.
  • U sažetom obliku ( studije i ogledi ), Novi Sad, 2006.
  • Vidljivo i nevidljivo ( eseji o pesništvu Jovana Zivlaka ), Sremski Karlovci – Bačka Palanka, 2007.
  • Ogledi, Bačka Palanka, 2009.
  • Jezik anđela ( eseji ), Bačka Palanka, 2012.
  • Oči i jezik ( ogledi i kritike ), Novi Sad, 2015.
  • Ispovest anđela ( eseji ), Novi Sad, 2015.
Poezija:  
  • Zvjezdani sati ( pesme ), Osijek, 1975.
  • Oči zemne ( pesme ), Osijek, 1981.
  • Pepeo svoj razdajem ( pesme ), Osijek, 1982.
  • Vožnja u krug ( pesme ), Osijek, 1990. Pesme, Novi Sad, 1993.
  • Karlovačke pesme, Sremski Karlovci, 1994.
  • Srce pčele ( pesme ), Novi Sad, 2000.
  • Plavi dah šume ( izabrane i nove pesme ), Banja Luka, 2004.
  • Šumska kuća ( pesme ), Novi Sad, 2007.
  • Antologija svetskog  pesništva ( sastavio N.S), Novi Sad, 2004.
  • Antologija svetskog pesništva , I-II ( sastavio N.S), Novi Sad, 2007.
  • Horacijeva koža ( pesme ), Novi Sad,2010.
  • Pre sirene ( pesme ), Vršac, 2011.
  • Srce pčele ( izabrane pesme ), Novi Sad, 2013.
  • Paučina ( pesme ), Novi Sad, 2014.

Nagrade i priznanja[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Orden za izuzetno delo Ministarstva prosvete NR Mađarske (1983)
  • Orden rada sa srebrnim vencem Predsedništva SFR Jugoslavije (1984)
  • Plaketa Visoke nastavničke škole u Pečuju, NR Mađarska (1984)
  • Plaketa Pedagoškog fakulteta u Osijeku (1988)
  • Nagrada za književno delo „Petar Kočić“, Republika Srpska, Banja Luka (2010)
  • Nagrada Društva književnika Vojvodine za knjigu godine (2010)
  • Nagrada za životno delo Univerziteta u Novom Sadu (2011)
  • Nagrada Udruženja pisaca Bugarske „Početna Gramota“ (2014)

Spoljašnje veze[uredi - уреди | uredi izvor]