Navodni državni udar u Turskoj 1993.

Državni udar u Turskoj 1993. godine je izraz kojim se u dijelu turske javnosti opisuje niz naizgled nevezanih događaja koji su se zbili početkom 1993. godine, te za posljedicu imali propast pokušaja tadašnje turske vlade da se kurdsko-turski sukob riješi političkim putem, a što se pripisuje aktivnostima tzv. Duboke države koja se njima protivila. Do njih je došlo nakon što je predsjednik Turgut Ozal, uvjeren da se Kurdi nakon Prvog zaljevskog rata i uspostave de facto nezavisne kurdske države pod američkom zaštitom na sjeveru susjednog Iraka, više ne mogu poraziti vojnim i policijskim putem, predložio da se donesu reforme kojim bi Kurdi na istoku Turske dobili politička i druga prava. Prije nego što je njegov prijedlog formalno usvojen, 17. februara 1993. godine je general Eşref Bitlis, glavni zagovornik Ozalovog plana, smrtno stradao u avionskoj nesreći. Usprkos toga, 20. marta je Radnička partija Kurdistana proglasila jednostrano primirje. Međutim, 17. aprila je Ozal umro, prema službenoj verziji od srčanog udara, dok danas mnogi u Turskoj smatraju da je u pitanju bilo trovanje. Ubrzo nakon toga je primirje 24. maja prekinuto napadom pripadnika PKK na nenaoružane turske vojnike, prilikom čega je masakrirano 33 ljudi. Nakon toga su novi predsjednik Sulejman Demirel i premijerka Tansu Ciler usvojili tzv. Plan Zamak, kojim je intenzivirana vojna kampanja protiv PKK kao i policijska i obavještajna represija nad Kurdima, i time na dugo vrijeme obustavljeni svi pokušaji da se sukob riješi mirnim putem.

Godine 2013. je za vrijeme tzv. Ergenekonskih suđenja je Levent Ersöz, bivši žandarmerijski general i šef obavještajne službe JITEM, optužen za ubistvo predsjednika Ozala, ali su optužbe na kraju odbačene.