Maj 1968.

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Protestni grafit posvećen Karlu Marxu na zidu sveučilišne predavaonice u Lyonu. Grafiti su bili popularan način studentskog izričaja tokom prosvjeda.
Grafit "Vive de Gaulle" na fasadi zgrade Pravnog fakulteta u Lyonu tokom prosvjeda 1968. godine.

U svibnju 1968. godine, Francuskoj je došlo do serije građanskih nemira koji su se manifestirali kao demonstracije i opći štrajkovi, odnosno okupacija tvornica i sveučilišta. Na svom vrhuncu, prosvjedi su praktički blokirali cjelokupno napredno kapitalističko gospodarstvo Francuske. Prosvjedi su u jednom trenutku dosegli takvu fazu da su se politički lideri bojali građanskog rata ili revolucije, a nacionalna vlada je u jednom trenutku prestala funkcionirati nakon što je predsjednik de Gaulle tajno napustio zemlju na nekoliko sati. Iako ponekad nasilni, događaji tokom demonstracija su imali svoj artistički i festivalski aspekt s cijelom serijom kvaziimproviziranih debata i skupova, pjesama, grafita, postera i slogana.

Svibanj '68. će izvršiti snažan utjecaj na francusko društvo, utjecaj koji će se osjećati tokom nekoliko narednih desetljeća. Danas se on smatra kulturnom, socijalnom i moralnom točkom zaokreta u historiji te zemlje. Kako je Alain Geismar, jedan od ondašnjih vođa, naglasio kako je pokret uspio "kao socijalna, a ne politička revolucija".

Cijeli događaj započeo je valom studentskih prosvjeda protiv kapitalizma, konzumerizma i tradicionalnih instirucija, vrijednosti i poretka. Prosvjedi su se ubrzo proširili na tvornice tako da je u jednom trenutku 11,000,000 ljudi #tada više od 22% ukupne populacije Francuske# bilo u štrajku koji je kontinuirao trajao dva tjedna. Pokret je bio izrazito decentraliziran i spontan, što je često dovodilo do kontradiktornih situacija i oblika organiziranja. Bio je to najveći ikad pokušani štrajk u historiji Francuske te prvi "divlji" opći štrajk u toj zemlji.

Studentski i radnički prosvjedi diljem zemlje su dočekani s velikim otporom od strane uprava sveučilišta, ali i policije. Pokušaj de Gaulleove vlade da prosvjede uguši silom samo je izazvao suprotni učinak, što je dovelo do uličnih borbi studenata i policije u Latinskoj četvrti, nakon kojih je uslijedilo širenje štrajkova i prosvjeda na cijelu zemlju. De Gaulle je kratko napustio zemlju i otišao u francusku vojnu bazu u Njemačkoj, a nakon povratka je raspustio Narodnu skupštinu i sazvao nove izbore u lipnju. Nasilje je isparilo gotovo jednako brzo kako je i nastalo. Radnici su se vratili svojim poslovima, a kada su izbori konačno održani, golisti su samo učvrstili svoj položaj u francuskoj politici.