Linearni akcelerator

Linearni akcelerator je tip akceleratora čestica, mašina za proizvodnju visokoenergetskih elektrona ubrzavanjem duž valovoda. Ove naprave ubrzavaju čestice izmjeničnim električnim poljima koja djeluju između šupljih elektroda poredanih u nizu. Osciliranje napona usklađuje se s prolazom čestica između elektroda, u cilju postizanja opetovanog ubrzavanja. Zbog toga se mašina također naziva i rezonantnim akceleratorom.

Za razvoj linearnog akceleratora čestica zaslužno je više naučnika: metodu je otkrio mađarsko-američki izumitelj Leó Szilárd, patentirao ga je 1928. norveški fizičar Rolf Widerøe koji je također izradio prvi operativni primjerak, a velik utjecaj na Widerøeov rad imale su i publikacije švedskog naučnika Gustava Isinga. Linearni akceleratori su svojevremeno igrali glavnu ulogu u fizici elementarnih čestica, sve dok ih nisu počeli zamjenjivati kružni akceleratori (npr. ciklotroni).

Najveći linearni akcelerator u svijetu je SLAC (engl. Stanford Linear Accelerator Center), izgrađen za potrebe američkog Univerziteta Stanford. Duljina mu je 3,2 km, ubrzava elektrone ili pozitrone do energije od 25 GeV, a određena je duljinom akceleratora. U 21. vijeku počeo se razmatrati plan o izgradnji najsnažnijeg linearnog akceleratora TESLA koji bi trebao biti dug oko 30 km. Najveća mana kod linearnih akceleratora su neizbježne velike dimenzija, a prednost im je što je gubitak energije izuzetno mali.

Rezonantni akceleratori koriste se u radioterapiji za liječenje tumora s obzirom da ionske zrake prodiru u tijelo i ubiju tumor radijacijom, minimizujući štetu koja se usput nanosi zdravom tkivu. Zdravstvene ustanove na prostoru bivše SFRJ koje raspolažu s takvim uređajima su KBC Zagreb, KBC Rijeka, KBC Split, KBC Osijek i KBC Sestre milosrdnice u Hrvatskoj, KC Sarajevo, KC Banja Luka, KB Zenica, KB Mostar u Bosni i Hercegovini, Vojnomedicinska akademija u Beogradu, KC Crne Gore u Podgorici, itd.