Leksikografija
Leksikografija (grč. lexikón (biblíon) = rječnik + gráphein = pisati) je znanost koja se teorijski i praktično bavi izradom rječnika. Leksikografija se može promatrati kao grana jezikoslovlja ili kao grana informacijskih znanosti. Izrada rječnika uključuje popisivanje, opis i tumačenje rječničkog blaga jednoga ili više jezika. U širem smislu, leksikografija uz jezične rječnike obuhvaća i predmetne rječnike, odnosno enciklopedijska djela (enciklopedije, leksikoni i enciklopedijski rječnici). Enciklopedijskim djelima bavi se prvenstveno enciklopedika. Leksikografija također može označavati ukupnost leksikografskih djela koja se odnose na neki jezik (hrv. leksikografija, franc. leksikografija). Izrada leksikografskih djela u pravilu je vrlo dugotrajan i zahtjevan proces u kojem sudjeluje veći broj stručnjaka leksikografa.
Sva leksikografska djela dijele se na opća i specijalizirana. Opća leksikografska djela daju cjelovit prikaz nekog jezika ili ukupnog ljudskog znanja (opći objasnidbeni rječnik, opća enciklopedija), dok su strukovna ograničena na jedno područje unutar jezika ili ljudskog znanja (strukovni rječnik, tehnička enciklopedija). Rječnici se nadalje dijele na jednojezične, dvojezične i višejezične. Zatim slijede podjele po ostalim kriterijima, kao što su način redanja natuknica (abecedni, konceptualni), vremenski opseg (sinkronijski, dijakronijski), veličina (opširni, sažeti, džepni), i drugi (vidi članak Rječnik).
Leksikografsko djelo sastoji se od niza članaka. U naslovu svakoga članka stoji natuknica ili lema. Izradi samog leksikografskog djela prethodi izbor natuknica koje će u njega biti uvrštene, tj. izrada abecedarija. Abecedarij je vrlo važan jer određuje opseg i narav leksikografskog djela. U njemu je predviđena duljina svakog pojedinog članka, odnosno tip definicije. Definicija ili opis natuknice može biti iscrpan ili sažet, no poželjno je da se dosljedno primjenjuje jedan, unaprijed utvrđeni, obrazac. Pri opisu se koristi leksikografski metajezik koji uključuje kratice, simbole, konvencionalne grafičke oznake, itd. U izradi rječnika posebno su važni primjeri ili citati. Vješto odabrani primjeri mogu u tumačenju riječi biti jednako učinkoviti kao i sama značenjska i gramatička definicija. Osim toga, u opis se mogu uključiti homonimi, sinonimi, antonimi i drugi tipovi leksičkih odnosa koji preciziraju značenje i funkciju neke riječi. Ovisno o vrsti rječnika, određuje se udio neologizama i arhaizama u rječniku, te zastupljenost razgovornog i dijalektalnog jezika. Bez obzira na unaprijed utvrđena načela, ni jedan rječnik ne može izbjeći određena odstupanja od zamišljenog cilja. Pri izradi rječnika nužno dolazi do kolebanja između nedostižne iscrpnosti te praktičnih i materijalnih ograničenja, a opseg članaka može znatno varirati ovisno o autorovoj volji. Isto tako, granica između općeg leksika i leksika strukovnih i tehničkih jezika vrlo je fluidna i ne može se jasno odrediti. Jezik kao predmet leksikografije u stalnoj je mijeni i zato leksikografski rad mora neprestano počinjati iznova.
Načela tradicionalne leksikografije postavljena su u posljednja tri stoljeća u djelima velikih majstora poput Samuela Johnsona, Noe Webstera i Jamesa Murraya. Oni su kao urednici rječnika prema vlastitim kriterijima birali natuknice i citate koji ulaze u rječnik. Takvi rječnici nazivaju se autorskim rječnicima. Odlikuje ih subjektivnost i idiosinkratičnost, a njihova vrijednost uvelike ovisi o leksikografskom umijeću tvorca rječnika. U tradicionalnim rječnicima citati su preuzeti isključivo iz književnih dijela odabranih uglednih autora. Njihov vokabular zato u velikom dijelu odgovara književnom jeziku. Tradicionalni rječnici bili su autoritativna djela čiji je cilj bio podučiti ljude kako se pravilno koristiti jezikom. Zbog svoga preskriptivnog karaktera sadržavali su samo one riječi i izraze koje su autori rječnika smatrali doličnima.
Osamdesetih godina 20. st. primjenom računala u leksikografiji dolazi do velikih promjena u načinu izrade rječnika. Izbor rječničke građe više ne ovisi isključivo o autoru, već se građa odabire na temelju korpusa. Na taj je način reducirana subjektivnost u leksikografskom poslu. Korpusi se sastoje od tekstova iz različitih područja kao što su popularna književnost, publicistika, pa čak i razgovorni jezik. Riječi i citati odabiru se iz korpusa po čestotnom principu (ovisno o njihovoj učestalosti). Rječnici više nisu dostupni samo u papirnatom obliku već i u digitalnom, računalno pretraživom, obliku. Suvremena leksikografija ima deskriptivni karakter, ona ne propisuje kako se jezikom treba koristiti, već opisuje njegovu svakodnevnu upotrebu.
- Ladislav Zgusta: "Priručnik leksikografije", Svjetlost, Sarajevo, 1991.
