Konferencija Ujedinjenih nacija o klimatskim promjenama u Parizu, 2015.

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Logo Konferencije u Parizu.

Konferencija Ujedinjenih nacija o klimatskim promjenama bila je konferencija održana u Parizu, Francuskoj između 30. novembra i 12. decembra 2015. godine. Konferencija je bila 21. redovno godišnje zasijedanje Konferencije Ujedinjenih nacija o klimatskim promjenama, koja se od 1995. godine organiziraju sa ciljem postizanja zadataka postavljenih u Okvirnoj konvenciji o klimatskim promjenama UN-a, koja je usvojena 1992. godine na Samitu za zemlju u Rio de Janeiru. Konferencija u Pariizu bila je ujedno i 11. sastanak potpisnica Protokola iz Kyota.

Po prvi puta u istoriji konferencija je uspjela postići univerzalni sporazum (Pariški klimatski sporazum) o metodama uz pomoć kojih bi se ublažile klimatske promjene, o kojima su se složile gotovo sve države svijeta. Sporazum će postati obavezujući ukoliko ga ratificira, usvoji, odobri ili mu pristupi najmanje 55 nacija koje zajedno proizvode najmanje 55% globalnih emisija stakleničkih plinova. Po riječima organizacionog komiteta, primarni očekivani rezultat sporazuma je ograničavanje globalnog porasta temperature na manje od 2 °C do 2100. godine u poređenju sa klimatskim uslovima prije industrijske revolucije. Istraživači Međuvladina panela o klimatskim promjenama su 2009. godine zaključili da su takve mjere neophodne kako bi se izbjegle ozbiljne klimatske katastrofe, i da je za postizanje tih rezultata neophodno do 2050. umanjiti emisije stakleničkih plinova između 40 i 70% u odnosu na emisije u 2010. godini, a do 2100. godine doći do nulte stope. Pariški klimatski sporazum implicitno nastoji ograničiti porast temperature na 1,5 °C što bi zahtijevalo još ambicioznije mjere i postizanje nulte stope ispuštanja stakleničkih plinova u periodu od 2030. do 2050. godine. Ipak, ovaj cilj se eksplicitno ne spominje u finalnoj verziji sporazuma.

Prije same konferencije, 146 nacionalnih klimatskih panela javno je predstavilo planove Namjeravanih nacionalnih definiranih doprinosa u globalnom odgovoru na klimatske promjene. Predloženi nacionalni doprinosi trebali su prije same konferencije ograničiti porast globalne temperature na maksimalno 2,7 °C do 2100. godine. Evropska unija je iznijela prijedlog o smanjenju vlastitih emisija za 40% do 2030. u odnosu na emisije u 1990. godini. Prije samoga sastanka u Parizu, u Marseillesu je 4. i 5. juna 2015. održana i skupština o globalnom zatopljenju u mediteranskoj regiji, a pripremni sastanak za 21. zasijedanje Konferencije Ujedinjenih nacija o klimatskim promjenama održano je u Bonnu između 19. i 23. oktobra 2015, i na njemu su sudjelovali ministri zaštite okoliša iz zemalja širom svijeta.

Pozadina događaja[uredi - уреди | uredi izvor]

Emisije stakleničkih plinova po državama; ukupne (lijevo), po stanovniku (desno). Svijetlo plava (2012. godine), tamno plava (1990. godine)

Ambicija organizacijskog komiteta postavila je sebi za zadatak da se po prvi puta u 20 godina na konferenciji dođe do obvezujućeg univerzalnog sporazuma koji bi prihvatile sve države. Sa namjerom da podrži i utiče na konferenciju Papa Franjo izdao je svoju drugu encikliku pod naslovom Laudato si' i sa podnaslovom O brizi za naš zajednički dom u kojoj papa kritizira konzumerizam i neodrživi razvoj, upozorava na uništavanje okoliša i globalno zagrijavanje i poziva čovječanstvo na brzu i zajedničku globalnu akciju.

Međunarodna konfederacija sindikata pozvala je na postizanje nultih stopa ispuštanja stakleničkih plinova i nultuih stopa neimaštine, i njezina je generalna sekretarka Sharan Burrow izjavila da na mrtvom planetu nema niti radnih mjesta.

Uloga Narodne Republike Kine i Sjedinjenih Američkih Država[uredi - уреди | uredi izvor]

Think tank World Pensions & Investments Forum iznio je tvrdnju da ključ uspjeha konferencije leži u sposobnosti da se Kinu i SAD uvjeri da aktivno sudjeluju u ograničavanju i smanjenju emisija stakleničkih plinova i da sve dok se to ne postigne ciljevi će ostati na razini lijepih želja.

Lokacija i sudionici[uredi - уреди | uredi izvor]

Lokacija na kojoj se održavaju godišnje konferencije se rotira prema pravilima koja utvrđenim na osnovu Okvirne konvenciji o klimatskim promjenama UN-a. Konferencija 2015 održana je u Bourgetu, a Francuska je kao visokorazvijena zemlja koja je dekarbonizirala proizvodnju električne energije poslužila kao zemlja model za budući razvoj.[1] U 2012. godini Francuska je 90% električne energije proizvela iz izvora sa nultim ugljičnim stopama, uključujući nuklearnu, hidro i energiju vjetra.[2]

Konferencija je započela dvije nedelje nakon terorističkih napada 13. novembra što je dovelo do dodatno povećanih mjera sigurnosti.[3]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Guivarch, Celine and Hallegatte, S., 2C or Not 2C? 19 January 2012. FEEM Working Paper No. 87.2011. Available at SSRN: http://ssrn.com/abstract=1988201 or http://dx.doi.org/10.2139/ssrn.1988201
  2. “Breakdown of Electricity Generation by Energy Source”. The Shift Project Data Portal. Accessed 23 June 2015.
  3. http://time.com/4113215/paris-attacks-climate-conference/

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Vikizvornik
Vikizvornik ima originalan tekst povezan sa ovim člankom: