Koncil u Piacenzi

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Koncil u Piacenzi (italijanski: Concilio di Piacenza) je bio veliki sinod Katoličke crkve održan u italijanskom gradu Piacenza u martu 1095. godine. Sazvao ga je papa Urban II za vrijeme svoje velike turneje po Italiji i Francuskom kojom je, tokom borbe za investituru sa rimsko-njemačkim carem Heinrichom IV nastojao ojačati svoj autoritet nad vjernicima. Na sinodu se okupilo preko 200 biskupa, 4000 svećenika i čak 30.000 vjernika-laika, zbog čega je morao biti održavan izvan gradskih zidina.

Urban je na koncilu postigao veliki propagandni uspjeh dovevši Evpraksiju, kijevsku princezu i drugu Heinrichovu suprugu, koja je svog muža javno optužila za otmicu, tjeranje na sudjelovanje u orgijama, nuđenje vlastitom sinu, italijanskom kralju Konradu te održavanje crne mise na svom golom tijelu. Te je navode na istom koncilu potvrdio i Konrad, čime je Heinrich doveden u težak položaj.

Na saboru su također došli i izaslanici francuskog kralja Filipa I kako bi od pape ishodili dozvolu za brak s Bertrade de Montfort, koja je radi kralja bila napustila svog muža Fulka IV Anžujskog. Papa mu je umjesto toga zaprijetio ekskomunikacijom.

Najvažniji događaj koncila je, međutim, bio dolazak bizantskih izaslanika koje je poslao car Aleksije I Komnen kako bi od zapadnih kršćana zatražio pomoć u borbi protiv Turaka Seldžuka koji su tada ozbiljno ugrožavali istočne granice Carstva. Aleksije je papu podsjetio kako Turci pod svojom vlašću imaju Svetu Zemlju. Urban II je taj poziv iskoristio kao povod da pokrene Prvi križarski rat na Koncilu u Clermontu nekoliko mjeseci kasnije.