Coordinates: 64°8′35″N 21°54′54″E / 64.14306°N 21.91500°E / 64.14306; 21.91500

Islandski falusni muzej

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Islandski muzej falusa
Osnovan 1997.
Lokacija Laugavegur 116, Reykjavík, Island
Koordinate 64°8′35″N 21°54′54″E / 64.14306°N 21.91500°E / 64.14306; 21.91500
Veličina zbirke 280 penisa[1]
170 cm–2 mm
Posjetitelja 11.000 godišnje
Mrežno mjesto www.phallus.is

Islandski muzej falusa (island. Hið Íslenzka Reðasafn), muzej u Reykjavíku na Islandu i udomljuje najveću izložbu penisa i dijelova penisa na svijetu. Zbirka od 280 primjeraka od 93 vrste životinja uključuje 55 penisa uzetih od kitova, 36 penisa od tuljana i 118 od kopnenih sisavaca među kojima su navodno i huldufólčki (islandskih vilenjaka) i trolski. U srpnju 2011. godine muzej je stekao svoj prvi humani penis, jedan od četiriju obećanih od dobrovoljnih donatora. Njegovo odvajanje od tijela donatora nije išlo po planu, pa je sveden na sivkastosmeđu smežuranu masu fiksiranu u staklenki formalina. Muzej nastavlja tragati za "jednim mlađim, većim i boljim."[2]

Umirovljeni učitelj Sigurður Hjartarson osnovao je 1997. godine muzej koji sada vodi njegov sin Hjörtur Gísli Sigurðsson, a nastao je iz zanimanja za penise koje je počelo tijekom Sigurðurova djetinjstva kada je dobio bič za stoku napravljen od bičjeg penisa. Nabavio je organe islandskih životinja iz izvora diljem zemlje pri čemu su akvizicije varirale od 170 cm dugog glavića penisa plavetnog kita do 2 mm duge penilne kosti hrčka koja se može vidjeti jedino povećalom. U muzeju tvrde da njihova zbirka uključuje penise vilenjaka i trolova, iako se oni ne mogu vidjeti jer su u islandskom folkloru ovi stvorovi prikazani nevidljivima. Zbirka također sadrži faličku umjetnost i rukotvorine poput sjenila na svjetiljkama izrađenih od bičjih mošnja.

Muzej je postao popularna turistička atrakcija s tisućama posjetitelja godišnje — 60% njih čine žene[3] — i stekao je međunarodnu medijsku pozornost uključivši onu kanadskog dokumentarnog filma nazvana Posljednji član, koji govori o muzejskoj potrazi za nabavom humanog penisa. Prema izjavi o njegovoj misiji, cilj je muzeja omogućiti "pojedincima poduzimanje ozbiljna istraživanja u polju falologije na organiziran, znanstven način."[4]

Povijest[uredi | uredi kod]

Sigurður Hjartarson, osnivač Islandskog muzeja falusa

Osnivač muzeja Sigurður Hjartarson radio je kao učitelj i ravnatelj 37 godina, poučavajući povijest i španjolski na reykjavíčkom Hamrahlíðskom kolegiju prije umirovljenja.[5] Kao dijete posjedovao je bičji penis koji je dobio da ga rabi kao bič za stoku. Počeo je skupljati penise nakon što je prijatelj čuo priču o bičjem penisu 1974. godine i dao mu četiri nova primjerka od kojih je tri Sigurður dao svojim prijateljima. Poznanici na kitolovnim postajama počeli su mu donositi jednako tako kitove penise, pa je tako zbirka rasla, povećavši se donacijama i akvizicijama iz raznih izvora diljem Islanda.[6]

Organi domaćih životinja stigli su iz klaonica, dok su ribari donosili one tuljanske i od malih kitova. Penisi većih kitova stigli su od komercijalnih kitolovnih postaja, iako je to vrelo presahnulo nakon što je Međunarodna kitolovna komisija implementirala globalnu zabranu komercijalnog kitolova 1986. godine. Sigurður je mogao nastaviti skupljati kitove penise uzimajući ih od 12-16 kitova koji su stradavali u nasukavanju na islandskim obalama svake godine.[6] Također je nabavio penis polarnog medvjeda kojeg su ubili ribari koji su ga pronašli kako luta po pakovima leda nedaleko od Zapadnih fjordova.[2] Sigurðuru je pomagala njegova obitelj koja je povremeno trpila sramotu zbog toga. Njegova se kći Þorgerður sjeća da je jednom bila poslana u klaonicu da prikupi primjerke, no stigla je upravo u vrijeme kad su radnici imali stanku za ručak: "Netko je pitao 'gdje je kutija?' i morala sam reći da 'prikupljam smrznuti jarčji penis.' Nakon toga sam rekla, 'nikad više neću prikupljati za tebe.'"[7] Prema Sigurður "prikupljanje penisa je nalik prikupljanju bilo čega. Nikad ne možeš stati, nikad ne možeš završiti, uvijek dobiješ neki novi, neki veći."[8]

Bičji penis sličan ovomu, koji je trebao biti rabljen kao bič za stoku, predan je muzejskom osnivaču kad je bio dječak i pokrenuo je njegovo trajno zanimanje za penise.

Zbirka je prvi put udomljena u Sigurðurovu uredu na kolegiju sve dok nije otišao u mirovinu nakon učiteljskog posla. Odlučio je, više kao hobi nego posao, postaviti je na javnu izložbu u Reykjavíku, a gradsko vijeće dodijelilo mu je 200.000 ISK radi potpore otvorenja muzeja u kolovozu 1997.[9] Do 2003. godine muzej je pohodilo 5.200 posjetitelja godišnje, a od tog broja 4.200 dolazilo je iz inozemstva. Odlučio je prodati muzej 2003. godine, no također ga je ponudio gradu Reykjavíku kao dar.[10] No nije uspio dobiti financijsku potporu od države ili grada. Kad je umirovljen 2004. godine, nije si mogao više priuštiti unajmljivanje muzejskih prostora.[11]

Bivša izložbena soba u Húsavíku, 2008.

Nakon svoga umirovljenja preselio se skupa sa svojom zbirkom u Húsavík, ribarsko selo s populacijom od oko 2.200 ljudi smješteno 480 km sjeveroistočno od prijestolnice. Muzej se skućio u malenoj zgradi, bivšoj restauraciji,[11] koja je bila obilježena orijaškim drvenim penisom i kamenim falusom koji se nalazio izvana na ulici. Seljani su ispočetka bili sumnjičavi prema novoj pojavi, no prihvatili su je kad su se uvjerili da u muzeju nema ništa pornografskog.[2]

Godine 2012. predao je zbirku svome sinu Hjörturu Gísliju Sigurðssonu (Slate ga je opisao kao "jedinog nasljednog operatora muzeja penisa na svijetu"[7]). Zbrika je premještena iz Húsavíka u reykjavíčku glavnu trgovačku ulicu u Laugaveguru 116.[12] Ponuda bogatog Nijemca za kupnju muzeja za 30 milijuna ISK (186.000 € ili 232.000 USD) i prijedlog da se preseli u Ujedinjenu Kraljevinu bili su odbijeni jer Hjörtur ustraje da "muzej mora biti na Islandu."[13] On namjerava nastaviti stjecati nove penise jer "uvijek postoji bolji, noviji ... veći ili boljeg oblika, zar ne?"[14]

Prema Sigurjónu Balduru Hafsteinssonu, antropologu s Islandskog sveučilišta, tolerancija Islanđana prema muzeju pokazatelj je kako se islandsko društvo promijenilo od 1990-ih kada je novoizabrana neoliberalna vlada poticala otvoreniji pogled na zabavu, kreativnost i turizam koji je "omogućio u javnosti pojavu novih ideja".[8] On je dokumentirao značaj muzejske uloge u islandskoj kulturi u nadolazećoj knjizi Icelandick: The Phallological Museum and Neo-liberal Politics.[15]

Zbirka[uredi | uredi kod]

Zbrika penisa s testisnim sjenilima za svjetiljke u novoj izložbenoj sobi Islandskog muzeja falusa u Reykjavíku

Prema muzejskom mrežnom mjestu, zbirka obuhvaća 280 primjeraka od 93 vrste životinja. Oni obuhvaćaju neke od najvećih do nekih od najmanjih penisa u životinjskom svijetu. Najveći muzejski izložak jest dio penisa plavetnog kita koji je dugačak 170 cm i teži 70 kilograma, a Iceland Review dao mu je počasni naslov "pravi Moby Dick".[16] Primjerak je samo glavić čitava organa koji kada je intaktan može biti dugačak oko 5 m i težiti oko 350–450 kilograma. Penilna kost hrčka, duga samo 2 mm, najmanji je predmet u zbirci za koji je potrebno povećalo da se pogleda.[3] Sigurður je opisao zbirku kao proizvod "37 godina dugog prikupljanja penisa. Netko je to morao učiniti."[8]

Muzej također ima "folklorni odsjek" u kojem su izloženi mitološki penisi; muzejski online katalog popisuje primjerke uzete od vilenjaka, trolova, kelpieja i "neugodnog duha snæfellskog".[17] Sigurður kaže da je vilenjački penis, koji muzejski katalog opisuje kao "neobično belik i star", među njegovim omiljenima. Ne može se vidjeti jer su prema islandskom folkloru vilenjaci i trolovi nevidljivi.[11] Folklorni penisi također uključuju vodenjačkog, jednonogog, jednorukog i jednookog čudovišta nazvana obalni šumnik, zatim od plodonosne obalne muze (za koju se govori da izvlači "novac iz mora kako bi obogatila svoga vlasnika"), te od islandskog božićnog momka koji je pronađen mrtav u podnožju planine 1985. godine i čiji je penis u muzej donio bivši reykjavíčki gradonačelnik.[17]

Na muzejskom mrežnom mjestu tvrdi se da on omogućuje "pojedincima da poduzmu ozbiljno istraživanje u polju falologije na organiziran, znanstven način", odajući dužnu važnost polju koje je dosad bilo samo "granično polje istraživanja u ostalim akademskim disciplinama poput povijesti, umjetnosti, psihologije, književnosti i ostalih umjetničkih polja poput glazbe i baleta."[17] Muzej nastoji prikupiti primjerke penisa od svakog sisavca na Islandu. U muzeju su također izložene faličke umjetnine i falički predmeti ili "falobilija" poput sjenila svjetiljaka izrađenih od mošnja bikova.[4] Ostali izlošci obuhvaćaju "od gravure iz 18. stoljeća koja prikazuje obrezivanja Krista do plastične penilne dude iz 20. stoljeća."[16] Većina je zbirke donirana, a jedina kupovina dosad bio je slonovski penis dug gotovo 1 m. Penisi su ili očuvani u formaldehidu i izloženi u staklenkama ili su osušeni i obješeni ili postavljeni na zidove muzeja.[3]

Penisi kitova u muzeju

Sigurður je rabio razne tehnike očuvanja penisa uključujući očuvanje u formaldehidu, ukiseljivanje, isušivanje, prepariranje i usoljavanje.[18] Jedan velik penis uzet od bika pretvoren je u štap za hodanje.[18] Sigurður je također rezbario drvene faluse koji se mogu pronaći kako rese razne predmete po muzeju,[2] te posjeduje leptir-kravatu urešenu slikama falusa koju nosi u posebnim prilikama.[11]

Josh Schonwald sa Salon.coma opisao je svoje impresije o muzeju kada ga je posjetio 1998.:

Visjeli su po zidovima, preparirani u staklenkama, izloženi s ljubavlju kustosa – osušeni penisi, penisi balzamirani u formaldehidu, masivni penisi izloženi poput lovačkih trofeja. Preplanuli bičji penis, osušeni konjski penis. Ondje su bili patuljasti, smežurani penisi sobova, lisaca, kanadskih kuna i štakora. Tuljanski i morževski penisi bili su s krutim penilnim kostima – osiguravajući vječno erektilno stanje. Ondje se nalazio Veliki penis – 3 stope dug penis plavetnog kita (koji bi mogao služiti kao veslo kanua).[6]

Muzej je otvoren svakog dana[19] i do srpnja 2011. godine privlačio je 11.000 posjetitelja godišnje.[2] Šezdeset posto muzejskih posjetitelja čine žene,[3] iako prema autorima Grubog vodiča po Islandu spominjanje muzeja "uzrokuje da se osoblje turističkog ureda zacrveni od stida."[20] Muzejska knjiga gostiju uključuje komentare poput "nikad nisam vidio toliko mnogo penisa-a išao sam u školu u internatu!" (novozelandski posjetitelj), "veći su u SAD-u", (netko iz Wisconsina) i "postoji li muzej vagina?"[7] (O ovoj primjedbi Sigurður je izjavio da "prikuplja samo muške organe. Netko drugi mora obaviti preostali posao. Zanimalo bi me kako bi ih očuvali. Mislim da su vagine bolje uživo."[21])

Humani penis[uredi | uredi kod]

Mnogo je godina muzej tragao da stekne humani penis. Sigurður je uspio nabaviti čovječje testise i prepucij od dvaju zasebnih donatora;[22] prepucij je donirala Islandska nacionalna bolnica poslije hitne operacije cirkumcizije.[20] Muzej također sadrži skulpture 15 penisa zasnovanih na islandskoj rukometnoj reprezentaciji. Budući da je momčad osvojila srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Beijingu 2008. godine, penisi su izrađeni iz srebrna materijala. Sigurður tvrdi da iako nisu izloženi po istom redu kao pojedinci prikazani na pratećoj fotografiji, "njihove žene sigurno će ih prepoznati."[2] Prema Slateu, ove je skulpture izradila Sigurðurova kći Þorgerður Sigurðardóttir, a zasnovani su na njezinu iskustvu radije nego na bilo kakvu znanju o momčadi. Momčadski vratar poriče da su skulpture odljevi.[7]

Muzej je također dosad dobio jamstva četiriju muškaraca — Islanđanina, Nijemca, Amerikanca i Britanca — o donaciji svojih penisa. Kanadski filmaš Zach Math komentira da je Amerikanac "običan dečko koji ima tu dosjetku da misli da je njegov penis zaseban entitet naspram njegova tijela — Elmo. San mu je da želi da on postane najslavniji penis na svijetu."[23] Prema Sigurðuru američki je donator "želio da mu se penis odsječe za njegova života kako bi zatim mogao posjetiti muzej."[11] Amerikanac je poslao odljev svoga penisa da služi kao nadomjestak u međuvremenu,[3] skupa s fotografijama na kojima je prikazan odjeven kao Djed Mraz i Abraham Lincoln.[24] Donator je također tetovirao svoj penis zvjezdicama i prugama da ga učini atraktivnijim.[23]

Islandski donator bio je 95-godišnji muškarac iz obližnjeg Akureyrija koji je rekao da je u svojoj mladosti bio ženskar i da je želio donirati svoj penis muzeju da mu osigura "vječnu slavu".[3] Sigurður je rekao da je donator, premda u dobi od 95 godina, ostao aktivan "kako vertikalno tako horizontalno".[6] No donator je bio zabrinut da se "njegov penis skuplja kako sve više stari i da je zabrinut da možda neće biti primjeren izložak."[3] Njegovu je penisu dana prednost nad onima neislandskih donatora u skladu s muzejskom misijom da izlaže organe islandskih sisavaca. Njegovo uklanjanje i očuvanje nije bio jednostavan zadatak, a Sigurður je to objasnio: "Donator i liječnici dogovorili su se da se mora uzeti dok je tijelo još toplo. Zatim se mora izvući krv i ispuniti. Ako se ohladi, nije moguće ništa učiniti, pa je [donator] voljan da se uzme topao i da se postupa s njim tako da bude očuvan dostojanstveno."[18]

U siječnju 2011. godine islandski je donator umro, a njegov je penis kirurški odstranjen kako bi mogao biti pridodan muzejskoj zbirci. Penektomija nije bila sasvim uspješna, pa je penisom postao "sivkastosmeđa smežurana masa". Prema Sigurðuru, "Trebao sam ga rastegnuti i zašiti pri kraju da ga očuvam u više-manje normalnu položaju". Umjesto toga "izravno je završio u formaldehidu". Iako razočaran rezultatima, Sigurður je izrazio vjeru da će "uskoro dobiti mlađeg, većeg i boljeg."[2] Najčešća reakcija posjetitelja na očuvani humani penis jest "da je vrlo star, znate, nešto stisnut, a muški članovi [sic] govore 'oh, nadam se da moj neće tako izgledati kad ostarim.'"[14] Sigurður je razmatrao doniranje svoga penisa muzeju poslije svoje smrti, no to ovisi o njegovoj ženi: "Ako ona umre prva, moj primjerak otići će ovamo. Ako ja umrem prvi, onda ne mogu reći ništa. Ona može reći ne."[2]

Film[uredi | uredi kod]

Muzej je tema Posljednjeg člana, filma kanadskih dokumentarista Zacha Matha i Jone Bekhora. U filmu se profilira Sigurður i njegova potraga za stjecanjem humanog penisa za muzej, pripovijedajući priču američkog i islandskog donatora i ispitujući prirodu muzejske zbirke kao kvazitabua. Bekhor kaže: "Ne bih rekao da se radi o Rorschachovu testu, već o tome da se ovisno o nečijoj reakciji na nj može zaista puno toga reći o nečijem odnosu prema tom elementu čovječje anatomije. Zaista je zanimljiv fenomen i zaista smo znatiželjni vidjeti kako će pojedine publike reagirati." Film je praizveden 1. svibnja 2012. godine na Kanadskom međunarodnom festivalu dokumentaraca Hot Docsu.[25]

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. ↑ Singh, Khushwant (16. srpnja 2011.). „Last but not the least”. The Telegraph (Kolkata). Pristupljeno 3. lipnja 2011. 
  2. ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 2,7 „At Iceland's Phallological Museum, size is everything”. Agence France-Presse. 21. srpnja 2011.. Pristupljeno 3. lipnja 2011. 
  3. ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 3,6 Strong, Bob (15. svibnja 2008.). „Icelandic museum offers long and short of male organ”. Reuters. Arhivirano iz originala na datum 2015-07-21. Pristupljeno 3. lipnja 2011. 
  4. ↑ 4,0 4,1 Pielak, Alex (11. srpnja 2011.). „Museum in Iceland home to world's biggest collection of penises”. Metro. Pristupljeno 3. lipnja 2011. 
  5. ↑ „What is the story behind the Icelandic Phallological Museum?”. IcelandReview Online. 31. svibnja 2010.. Arhivirano iz originala na datum 2012-03-29. Pristupljeno 3. lipnja 2011. 
  6. ↑ 6,0 6,1 6,2 6,3 Schonwald, Josh (27. ožujka 2001.). „Show me yours”. Salon.com. Pristupljeno 3. lipnja 2011. 
  7. ↑ 7,0 7,1 7,2 7,3 Lyall, Sarah (8. kolovoza 2012.). „The Penises of the Icelandic Handball Team”. Slate. Pristupljeno 18. prosinca 2012. 
  8. ↑ 8,0 8,1 8,2 Skoch, Iva R. (29. srpnja 2011.). „Welcome to the world's largest penis collection”. Salon.com. Pristupljeno 1. kolovoza 2011. 
  9. ↑ „Members only at Iceland phallological museum”. Reuters. 18. svibnja 1999.. Arhivirano iz originala na datum 2012-12-20. Pristupljeno 1. lipnja 2012. 
  10. ↑ Jónsson, Andrés (5. rujna 2003.). „Björgum hinu íslenzka reðasafni” (islandski). politik.is. Arhivirano iz originala na datum 2012-01-18. Pristupljeno 3. lipnja 2011. 
  11. ↑ 11,0 11,1 11,2 11,3 11,4 Lüpke-Narberhaus, Frauke (9. rujna 2008.). „Penis-Museum in Island: Wer hat den Größten?” (njemački). Der Spiegel. Pristupljeno 3. lipnja 2011. 
  12. ↑ „Ætlar að flytja Reðursafnið til Reykjavíkur” (islandski). Fréttablaðið. 13. travnja 2011.. Pristupljeno 3. lipnja 2011. 
  13. ↑ „Hafnaði tugmilljónum í typpin” (islandski). Vísir. 26. ožujka 2012.. Pristupljeno 27. svibnja 2012. 
  14. ↑ 14,0 14,1 Cummins, Jamie (26. travnja 2012.). „The erection collection”. ABC Canberra. Pristupljeno 27. svibnja 2012. 
  15. ↑ „Sigurjón Baldur Hafsteinsson”. Academia.edu. Pristupljeno 15. lipnja 2012. 
  16. ↑ 16,0 16,1 Hafsteinsson, Sigurjón Baldur (2009.). „Globalized Members: The Icelandic Phallological Museum and Neoliberalism”. Pristupljeno 15. lipnja 2012. 
  17. ↑ 17,0 17,1 17,2 „Phallus.is – Catalogue”. Pristupljeno 27. srpnja 2011. [mrtav link]
  18. ↑ 18,0 18,1 18,2 Knoll, Jennifer (20. ožujka 2002.). „Penis museum stands out in frozen Iceland”. South Africa: Independent Online. Pristupljeno 3. lipnja 2011. 
  19. ↑ „Icelandic Phallological Museum”. Pristupljeno 24. lipnja 2012. 
  20. ↑ 20,0 20,1 Leffman, David; Proctor, James (2004.). The Rough Guide to Iceland. Rough Guides. str. 71. ISBN 978-1-84353-289-7. 
  21. ↑ Martin, Ross (23. siječnja 2002.). „A Life's Work: Penis Collector”. Nerve.com. Pristupljeno 19. prosinca 2012. 
  22. ↑ „Icelandic Penis Donor Passes Away”. IcelandReview Online. 16. siječnja 2011.. Arhivirano iz originala na datum 2012-03-14. Pristupljeno 3. lipnja 2011. 
  23. ↑ 23,0 23,1 Barnard, Linda (29. travnja 2012.). „Hot Docs 2012: Icelandic penis museum's search for a human specimen”. The Toronto Star. Arhivirano iz originala na datum 2012-08-06. Pristupljeno 27. svibnja 2012. 
  24. ↑ Bell, Robert. „The Final Member – Directed by Jonah Bekhor & Zach Math”. Exclaim!. Pristupljeno 28. svibnja 2012. 
  25. ↑ Ahern, Victoria (30. travnja 2012.). „'The Final Member' confronts taboo topic at Iceland's penis museum”. The Canadian Press. Arhivirano iz originala na datum 2012-05-01. Pristupljeno 27. svibnja 2012. 

Vanjske veze[uredi | uredi kod]

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Islandski_falusni_muzej&oldid=41558390