Invaliditet
Invaliditet je fizički ili mentalni nedostatak koji ograničava osobu u jednoj ili više životnih aktivnosti.
Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (SZO), invaliditet može uzrokovati probleme u pogledu pokretljivosti, komunikacije, usvajanja znanja i učenja, brige o sebi, društvenosti itd. Invaliditet zahtijeva stručnu medicinsku zbrigu. Od 1960. u Sjedinjenim Državama započele su akcije za veću pomoć osobama s invaliditetom i proširile su se po cijelom svijetu. U mnogim državama danas postoje zadruge koje pomažu osobama s invaliditetom da im se olakša život i da ih se što više uključi u društvo. Nastoje se uvesti pomagala za kvalitetniji i lakši život. Najpoznatija su invalidska kolica, koja postoje od 17. vijeka, te posebno prilagođeni automobili, telefoni, računari i ostali predmeti u svakodnevnoj upotrebi. Neke osobe s invaliditetom bave se i sportom, a najbolji od njih sudjeluju na Paraolimpijskim igrama.
Teško je ustanoviti koliko ima osoba s invaliditetom u svijetu. Procjena je oko 100 miliona ljudi većinom u zemljama u razvoju. Procijenjeno je da 6 miliona britanske populacije ima neki oblik invaliditeta, uključujući paraplegičare, slijepe i djelimično slijepe ljude, ljude s cerebralnom paralizom, gluve i/ili nijeme ljude, ljude s autizmom, ljude koji imaju dijabetes, multipla sklerozu ili imaju defekt od rođenja.
Ovo se prenosi u brojne čulne, fizičke ili mentalne probleme: 5% koristi kolica, 55% ima mentalni nedostatak, 20% ima čulni nedostatak i 20% je pokretno ali sa fizičkim nedostacima.
Neki su rođeni sa nedostacima, drugi su ih stekli u različitim trenucima života, za neke, stanje je samo privremeno, za druge pak trajno.
(1) nacionalni upravni organi moraju priznati svoju odgovornost za ljude sa invaliditetom, da uključe pitanje invaliditeta u programima obuke trenera, da osiguraju predstavnike u upravi sporta za ljude sa invaliditetom i njihove sportske organizacije, ako je neophodno, radi proširenja ili ponovnog pisanja pravila za uključivanje verzija za ljude sa invaliditetom, i integrisanje ljudi sa nedostacima u vodeće sportove tamo gdje je moguće;
(2) lokalne vlasti treba da preuzmu odgovornost za osiguranje učešća na lokalnom nivou, da konsultuju ljude sa invaliditetom u izgradnji ustanova, i da osiguraju da kompulzivno takmičarsko ponašanje ne nipodaštava te ljude,
(3) priznavanje sportskih udruženja ljudi sa invaliditetima (koja su primarno konstruisana oko medicinske definicije invaliditeta) da bi se osigurala veća koordinacija i razvoj sportskih prilika,
(4) mediji za promovisanje pozitivne slike sportista i žena sa invaliditetima suprotno od imidža koji podstiče pasivnost i zavisnost.
Međutim, na nivou vodećih nacionalnih sportskih organizacija za ljude sa invaliditetima postoji značajna promjena ka većem uključenju i udaljavanju od isključena i odvajanja.
