Invalidnost

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Međunarodni simbol invalidnosti

Invalidnost je fizički ili mentalni nedostatak, koji ograničava osobu u jednoj ili više životnih aktivnosti.

Prema svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), invalidnost može uzrokovati probleme u vezi pokretljivosti, komunikacije, usvajanja znanja i učenja, brige o sebi, društvenosti itd. Invalidnost zahtijeva stručnu medicinsku zbrigu. Od oko 1960. godine, u SAD-u su započele akcije za veću pomoć invalidnim osobama i proširile su se po svijetu. U mnogim državama danas postoje zadruge, koje pomažu invalidnim osobama, da im se olakša život i da ih se što više uključi u društvo. Nastoje se uvesti pomoćna sredstva za kvalitetniji i lakši život. Najpoznatije su invalidska kolica koja postoje od 17. vijeka te posebno prilagođeni automobili, telefoni, računari i ostali predmeti u svakodnevnoj upotrebi. Neke invalidne osobe bave se i sportom, a najbolji od njih sudjeluju na Paraolimpijskim igrama.

Teško je ustanoviti koliko ima invalidnih osoba u svijetu. Procjena je oko 100 miliona ljudi većinom u zemljama u razvoju. Procijenjeno je da 6 miliona Britanske populacije ima neki oblik invaliditeta, uključujući paraplegičare, slijepe i djelimično slijepe ljude, ljude sa cerebralnom paralizom, gluve i/ili nijeme ljude, autistične ljude, one koji su preležali dijabetes, multipla sklerozu ili imaju defekt od rođenja.

Ovo se prenosi u brojne čulne, fizičke ili mentalne probleme: 5% koristi kolica, 55% ima mentalni nedostatak, 20% ima čulni nedostatak, i 20% je pokretno ali sa fizičkim nedostacima.

Neki su rođeni sa nedostacima, drugi su ih stekli u različitim trenucima života, za neke, stanje je samo privremeno, za druge pak trajno.

Glavne preporuke iz Britanskog društva[uredi - уреди | uredi izvor]

(1) nacionalni upravni organi moraju priznati svoju odgovornost za ljude sa invaliditetom, da uključe pitanje invaliditeta u programima obuke trenera, da osiguraju predstavnike u upravi sporta za ljude sa invaliditetom i njihove sportske organizacije, ako je neophodno, radi proširenja ili ponovnog pisanja pravila za uključivanje verzija za ljude sa invaliditetom, i integrisanje ljudi sa nedostacima u vodeće sportove tamo gdje je moguće;

(2) lokalne vlasti treba da preuzmu odgovornost za osiguranje učešća na lokalnom nivou, da konsultuju ljude sa invaliditetom u izgradnji ustanova, i da osiguraju da kompulzivno takmičarsko ponašanje ne nipodaštava te ljude,

(3) priznavanje sportskih udruženja ljudi sa invaliditetima (koja su primarno konstruisana oko medicinske definicije invaliditeta) da bi se osigurala veća koordinacija i razvoj sportskih prilika,

(4) mediji za promovisanje pozitivne slike sportista i žena sa invaliditetima suprotno od imidža koji podstiče pasivnost i zavisnost.

Međutim, na nivou vodećih nacionalnih sportskih organizacija za ljude sa invaliditetima postoji značajna promjena ka većem uključenju i udaljavanju od isključena i odvajanja.