Il (general)

Izvor: Wikipedia

Il (latinski: Illus, ? - 488) bio je istočnorimski vojskovođa, poznat po velikom političkom uticaju za vrijeme cara Zenona.

O Ilovom porijeklu i ranom životu se ne zna gotovo ništa, osim da je, isto kao i Zenon, bio rodom iz Izaurije i imao brata po imenu Apalije Il Trokund. Karijeru je započeo u službi cara Lava I.

Godine 475. je carica majka Verina, nedugo nakon Zenonovog dolaska na prijestolje, organizirala puč u kome je Zenon svrgnut, a na vlast došao njen brat Vasilisk. Zenon je pobjegao iz Konstantinopola i sklonio se u Izauriju; Vasilisk je za njim poslao vojsku kojoj su na čelu bili Il i Trokund. Tamo su Zenonu 476. nanijeli poraz i blokirali ga na jednom brdu. Međutim, u trenutku kada je za Zenona sve izgledalo završeno, Ilu je došlo izaslanstvo bizantskog Senata tražeći da ponovno stane na stranu Zenona. Il je na to pristao, djelomično potaknut mržnjom prema Vasilisku koga je držao odgovornim za masakr svojih sunarodnjaka u Konstantinopolu. Vasilisk je protiv izaurijske braće poslao vojsku na čelu sa Armatom, ali je ona poražena, a 477. je i sam Vasilisk pogubljen.

478/479. je u Konstantinopolu Verina potakla još jedan ustanak, ovaj put pod svojim zetom Markijanom. Ustanici su zauzeli carsku palaču i umalo uhvatili Zenona, ali su munjevitom Ilovom reakcijom poraženi, a Markijan na kraju poslan u progonstvo. Il je nakon tih događaja dobio titulu magister officioruma, te postao najmoćnija ličnost u Carstvu, poznat kao veliki pokrovitelj nauke i umjetnosti.

Zbog toga je došao u sukob i sa samim carem, koji je, usprkos njegovih zasluga za povratak na vlast, sumnjao u njegovu odanost. Il je cara ponizio prkoseći njegovoj naredbi da se paganski pjesnik Pampremije, inače Ilov miljenik, progna iz prijestolnice. Potom je došlo do pokušaja atentata koga je naručila Verina, a prema nekim izvorima i Zenon. Prema nekim izvorima se on dogodio prije Markijanove pobune; u svakom slučaju, Il je u njemu ostao bez uha.

Godine 484. je Il napustio Konstantinpol kako bi se "odmorio", a zapravo pripremio ustanak čiji je cilj zbacivanje Zenona. Ispočetka je kao cara istaknuo Markijana, ali se na kraju odlučio za generala Leontija. Ustaničku vojsku, kojom je komandirao Trokund, je, pak uspio poraziti carski general Jovan Skita pri čemu je Trokund poginuo. Leontije i Markijan su se sklonili u planinsku tvrđavu Papurij gdje je Pampremije tri godine tajio Trokundovu smrt sve dok ga je Markijan, otkrivši njegovu prevaru, nije dao pogubiti. Godine 488. je tvrđava osvojena zahvaljujući izdaji, te su Leontije i Il pogubljeni, a njihove glave odnesene u Konstantinopol caru.

Literatura[uredi - уреди]

  • Armory, Patrick (1997). People and Identity in Ostrogothic Italy, 489-554. Cambridge University Press. str. 282–283. ISBN 0-521-52635-3. 
  • Cameron, Averil; Ward-Perkins, Bryan.; Whitby, Michael (2000). The Cambridge ancient history 14. Late Antiquity: empire and successors, A.D. 425 - 600. Cambridge University Press. ISBN 0521325919. 
  • Williams, Stephen; and Gerard Friell (1999). The Rome that did not fall. Routledge. ISBN 0-415-15403-0. 
Prethodi:
Post consulatum Basilisci Augusti II et Armati
Konzul Rimskog Carstva
478
Slijedi:
Imp. Caesar Flavius Zeno Augustus III