Ikonodulstvo
Ikonodulstvo ili ikonodulija (od grčki: εικών eikón, ikone = slike; grčki: δουλια;dulija = štovanje) je vjerski pokret koji zagovara štovanje svetih slika - ikona. Članovi ovog pokreta se nazivaju ikonoduli (rijetki oblik: ikonofili).
Suprotnost od tog pokreta, odnosno protivljenje štovanju svetih slika se naziva ikonoklazam ili ikonoborstvo.
Tumačenje Deset zapovijedi u judaizmu izričito zabranjuje izradu i štovanje svetih slika (slike, skulpture, itd.), a sličan stav ima i islam. Kod kršćana se razvio malo drugačiji odnos prema svijetu slika.
Među kršćanima se tako proširilo uvjerenje da je Isus Krist je vlastitim život i smću na križu ukinuo zapovijedi Starog zavjeta, pri čemu se kao presedan navode pravila o obrezivanju i ritualnoj čistoći hrane. Isti su se kriteriji primijenili i na dotadašnje judaističke zabrane proizvodnje svetih slika.
Ovom tumačenju su se u 8. vijeku unutar kršćanstva suprotstavili ikonoborci, te počeli uništavati svete slike. Ikonodulima je u to vrijeme teološku podršku pružao Studion Sveti Teodor i sv. Jovan Damaskin. Spor konačno je konačno riješen godine 787. Drugim nikejskim saborom, odnosno formulom kojim je svete slike dozvoljeno obožavati (dulija; δουλια "dulija" = obožavanje, iskazivanje počast), ali ne i pripisivati nadnaravna svojstva (λατρια, λατρεια; latrija] = izjednačavanje s ). Ovaj stav dijele i katolici i pravoslavci.
Razlika između pojmova i latrija dulija je malena, pa je ponekad teško reći što je tu zapravo oblik obožavanja, a što nije. U srednjem vijeku , Rimokatolička crkva je snažno podržavala štovanje određenih sakralnih objekata (čudesna slika, medalje, itd.), svetaca i njihove relikvije, kao i obožavanje Presvetog Sakramenta (euharistija). Za vrijeme Reformacije su protestanti nakon toga reagirali novim valom ikonoklazma.