Hrvatska Vojna krajina
Hrvatska Vojna krajina je bio teritorij Habsburške monarhije koji je nastao izdvajanjem iz Habsburške Kraljevine Hrvatske u drugoj polovici 16. vijeka radi zaštite od napada Otomanskog Carstva. Teritorij će biti vraćen Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji 1881. godine to jest nakon prestanka otomanske opasnosti.
Hrvatska Vojna krajina je obuhvaćala Liku, Kordun i Banovinu tako da je imala izlaz na jadransko more na području Kvarnera. Južni susjed joj je bila Venecijanska Dalmacija, istočni Otomansko Carstvo zbog kojeg je i osnovana, sjeverni-istočni Slavonska Vojna Krajina, sjeverni Kraljevina Ugarska, a zapadni Habsburška Kraljevina Hrvatska ili kako se danas popularno kaže civilna Hrvatska.
Hrvatska Vojna Krajina koja se nalazila zajedno s Slavonskom, Banatskom itd... unutar političke jedinice zvane Vojna Krajina je sama još bila podijeljena na manje teritorijalne jedinice. One su se zvale Karlovačka (Lika i Kordun), Varaždinska (Bilogora i Podravina) i Zagrebačka kapetanija (Banija).
Nakon poraza Ugarske vojske na Mohačkom polju i smrti hrvatsko-ugarskog kralja Hrvatska je izabrala za svog novog kralja Ferdinanda Habsburga uz njegovo obećanje da će pomoći u obrani kraljevine od Otomanskih napada. Pošto su pokušaji obrane u prvih 50 godina završili neuspjehom koji je rezultirao padom 2/3 Hrvatske u turske ruke, kao i pljačkom slovenskih i austrijskih zemalja habsburški car 1578. godine donosi naređenje o osnivanju Vojne Krajine od dijelova preostalog hrvatskog teritorija [1]. U samom početku Hrvatska Vojna krajina se nalazi po nominalnom kontrolom Hrvatske, ali od toga se odustaje u prvoj polovici 17 vijeka tako da se od onda nalazi pod potpunom kontrolom Beča [2].
Zbog neprestanih ratnih aktivnosti starosjedioci će se početi iseljevati s područja Vojne krajine, pa da bi se to nadoknadilo Habsburzi su počeli naseljevati Srbe i Vlahe, a prava novog stanovništva su bila regulirana carskim Statuta Valachorum iz 1630. godine [3]. Po tom i kasnije donesenim zakonima jedina dužnost tamošnjih stanovnika je bila služenje vojske, dok su njihova sva kulturna i politička prava bila zaštićena. U zamjenu za vojnu službu tamošnje stanovništvo je također bilo dobilo zemlje za obrađivanje bez potrebe da na nju ili njene prihode plaća porez.
Nakon Statuta Valachorum carevi su još kasnijim dodatnim zakonima regulirali povlastice stanovnika, a od njih će najveću ulogu imali Vojno-graničarska prava iz 1754. i Krajiški temeljni zakon iz 1807. godine. Rezultat tih povlastica, kao i odbijanje Srba da žive pod Otomanskom čizmom rezultiralo je promenom demografske strukture tako da oni od najkasnije druge polovice 17. vijeka čine apsolutnu većinu tamošnjih stanovnika.
Od početka 19. vijeka kada je postalo očito da Otomansko Carstvo više ne predstavlja prijetnju niti jednog svom susjedu Kraljevina Hrvatska je zahtjevala povrataka Hrvatske i Slavonske Vojne krajine pod svoju kontrolu, ali Habsburški carevi su odbijali te zahtjeve uzimajući u obzir vrednost tamošnjeg gotovo nepresušnog vojnog rezervara. Tek je poraz Austrije u Austro-pruskom ratu 1866 označio početak kraja za ovu političku jedinicu. Tada je oslabljena Austrija postala prisiljen sklopiti dogovor s Ugarskom što dovodi do stvaranja Austro-Ugarske države, a ubrzo potom dolazi i sklapanja hrvatsko-ugarske nagodbe od kojih je jedna od važnijih točaka bila da će Kraljevina Ugarska pomoći Kraljevini Hrvatska-Slavonija da joj bude vraćena Hrvatska i Slavonska Vojna krajina. Odluka o ukidanju krajina je bila donesena sedamdesetih godina 19 vijeka, a do njenog potpunog izvršenja dolazi 15.7. 1881.
- ↑ John Julius Norwich:Croatia: Aspects of Art, Architecture and Cultural Heritage page 12[mrtav link]
- ↑ Aleksa Djilas:The contested country: Yugoslav unity and communist revolution, 1919-1953 page 11
- ↑ „Statuta Valachorum na internet stranicama Srpskog kulturnog društva”. Arhivirano iz originala na datum 2021-11-22. Pristupljeno 2010-10-02.