Otkrivenje po Petru (koptsko)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Knjižnica Nag Hamadi, otkrivena u Egiptu 1945.

Otkrivenje po Petru na koptskom jeziku, nazvano i gnostičko otkrivenje po Petru radi razlikovanja od Otkrivenja po Petru na grčkom jeziku, je hrišćanski gnostički spis iz 3. vijeka otkriven u okviru zbirke Nag Hamadi.[1]

Petrova apokalipsa sadrži pripovijest o otkrivenju koje je doživio apostol Petar i koje je protumačio Isus Spasitelj, čime Petar postaje prosvetljen i otkriva pravu tajnu Isusove muke.[2] Progon Isusa predstavlja model za razumijevanje ranokršćanske povijesti koja se odnosi na ugnjetavanje gnostičkih vjernika od "onih koji sebe nazivaju biskupima i đakonima".[1]

Pisac ove knjige, po svoj prilici, je bio gnostički hrišćanin zabrinut zbog opasnosti progona.[2] Spis odražava sukob između glavne struje kršćanstva i ranohrišćanskih disidenata u periodu uspostave episkopalne vlasti. Neki proučavaoci primećuju da su u ovom spisu "heretici" više nalik onima koji se obično smatraju "ortodoksnima".[3]

Spis pripada književnom žanru otkrivenja.

Nastanak[uredi - уреди | uredi izvor]

Procenjuje se da je Otkrivenje po Petru napisano u 3. vijeku, kada je razlika između ortodoksije i hereze postala izraženija.[1]

Sadržaj[uredi - уреди | uredi izvor]

Otkrivenje po Petru je organizirano u tri viđenja koja se pripisuju Petru. Viđenja tumači Spasitelj, koji djeluje kao anđeoski tumač. U spisu, Isus je nizom proročanstava, koja zapravo odražavaju prošle događaje, kritizirao glavnu struju kršćanstva.[1]

Na početku Otkrivenja Petar vidi napad svećenika i naroda na njega i Isusa (72), te kaže:

Gledao sam sveštenike i narod kako trče prema nama sa kamenicama kao da hoće da nas ubiju; ja sam se uplašio da ćemo umreti.[4]


Isus ga nakon toga upozorava da će mnogi koji »prihvate naše učenje u početku« pasti u zabludu.[5] Ovi »lažni vernici« ustvari predstavljaju ortodoksne hrišćane.[2] Iz prvoga viđenja se može zaključiti kako je bilo barem šest neprijateljskih skupina, takozvanih "slijepaca koji nemaju vodiča." Većina tih skupina bila je iz ortodoksne crkve, no neke se mogu shvatiti i kao suparničke gnostičke sljedbe. Autor najviše zamera tim hrišćanima što nevinu sabraću u veri nateruju da idu »dželatu« — instrumentu rimske države — i veruju da »će postati čisti« ako se »drže imena mrtvog čoveka«:

Oni će slaviti ime mrtvoga čovjeka, misleći da će postati čistima. No, oskrvnut će se i pasti u ime pogreške i u ruke zlog, lukavog čovjeka, te će prihvatiti višestruku dogmu i vladavinu hereze. ... No, mnogi drugi, koji se protive istini i glasnici su pogreške, svoju će pogrešku i svoj zakon okrenuti protiv mojih čistih misli, misleći da dobro i zlo potječu iz jednoga (izvora). Oni trguju mojom rječju ... Bit će i onih koji su izvan našega broja i koji se nazivaju biskupima i đakonima, kao da su svoju vlast primili od Boga. Oni se klanjaju vođama. Ti su ljudi suha korita.[3]


Druga scena (81) na doketski način opisuje Isusovo raspeće i stradanje. Spis pravi razliku između vanjskoga tjelesnoga oblika i živoga Isusa koji stoji u blizini, smijući se svojim progoniteljima.

Videh kako ga ščepaše i rekoh: »Šta to vidim, Gospode? Jesi li zaista to ti koga oni odvode? Da li se oslanjaš na mene? Da li oni prikucavaju stopala i šake nekog drugog? Ko je onaj iznad krsta koji je veseo i smeje se?« Spasitelj mi je rekao: »Onaj koga vidiš veselog i kako se smeje iznad krsta jeste živi Isus. A onaj kroz čije šake i stopala zakucavaju eksere jeste njegov telesni deo, koji je zamena. Oni sramote ono što je ostalo umesto njega. I pogledaj njega, i (pogledaj) mene !« [6]


Ova vizija pomaže Petru da se suoči sa patnjom. U početku, on se plašio da će Gospod »umreti«; sada shvata da samo telo i »telesni deo«, odnosno »zamena«, može umreti. Gospod objašnjava da je »prvobitni deo«, svesni duh oslobođen kako bi sastavio »savršenu svetlost sa mojim svetim duhom«.[7]

Treća scena (82) odgovara Isusovu uskrsnuću u ortodoksnoj predaji, no protumačena je gnostičkom terminologijom, kao ponovno sjedinjenje Isusova duhovnoga tijela s svjetlošću nebeske plerome.[1]

Analiza[uredi - уреди | uredi izvor]

Rana Kršćanska Crkva je opisana kao podijeljena na različite frakcije koje se suprotstavljaju gnostičkoj zajednici. Svijet je za besmrtne duše (gnostike) neprijateljsko okružje. Te besmrtne duše izvana nalikuju smrtnim dušama (negnosticima), no iznutra se od njih razlikuju po svojoj besmrtnoj biti. Obdarene znanjem o svome nebeskom podrijetlu, vjernici žude za povratkom nebeskomu Sinu Čovječjemu, koji će doći kao eshatološki sudac, kako bi sudio tlačiteljima i osvetio progonjene.[1] Crkveni poglavari se čak osuđuju kao jeretici koji, iako »ne razumeju misteriju ... hvališu se kako misterija istine pripada samo njima«.[2]

Otkrivenje predstavlja dragocjen izvor docetičke kristologije. Odnos prema Petru kao utemeljitelju gnostičke zajednice, druga je ključna tema ovoga dokumenta.[1]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 Izvorni koptski tekstovi (Otkrivenje po Petru, uvod: James Brashler)
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 Elejn Pejgels - Gnostička evanđelja (scribd)
  3. 3,0 3,1 Knjižnica Nag Hammadi, Prvo hrvatsko izdanje, Biblioteka Svjetlost, Predgovor Jamesa Robinsona (scribd)
  4. Petrova apokalipsa 72.5—9, u NHL 340.
  5. Petrova apokalipsa 73.23—24, u: NHL 341.
  6. Petrova apokalipsa 81.4—24, u: NHL 344.
  7. Petrova apokalipsa 83.12—15, u: NHL 344.

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]

Eksterni linkovi[uredi - уреди | uredi izvor]