Fijala

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Kontrafori zaključeni fijalama, Kutna Hora, Češka, 16. st.

Fijala (grč. fiale, njem. Fiale, eng. pinnacle) je naziv za vitki, uglavnom kameni tornjić na vrhu potpornog stuba (kontrafora) crkve[1], zabata ili učelka (wimperge).[2] Jedan je od najčešćih elemenata u sakralnoj arhitekturi gotike i neogotike.

Fijala se najčešće sastoji od četverostranog ili osmerostranog trupa, ponekad u formi tabernakula, koji je zaključen piramidalnim izdankom, na vrhu kojega se nalazi križni cvijet.[3]


Bridovi izdanka ukrašeni su trakama rakovica (penjačica).

Portal tornja stare gradske vijećnice ukrašen fijalama, Brno, Češka

Fijala najčešće ima tri uloge:

  • funkcionalnu: služi kao kompenzacijsko vertikalno opterećenje
  • dekorativnu: skladno dovršava snažno uzlazno kretanje masivnog stupa (kontrafora) kojeg zaključuje
  • kompozicijsku: na harmoničan način integrira kontrafor u sveukupno obličje katedrale[4]

Fijale se također koriste kao ukrasi završetka zabata, prozora, ciborija, oltara i crkvenog namještaja[5], te posuđa.

Crtež fijale s katedrale sv. Vida, Prag, Češka

Ponekad se koriste i u profanoj arhitekturi u koju su preuzete iz sakralne (npr. Tržnica sukna i gradski toranj u Brugesu).[6]

Bilješke[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Paulić 1962; Damjanov/Radulić 1967
  2. Müller/Vogel 2000, 399
  3. Paulić 1962; Müller/Vogel 2000, 327
  4. Müller/Vogel 1999
  5. Paulić 1962; Müller/Vogel 2000, 427
  6. Müller/Vogel 2000, 439

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Paulić 1962 – Paulić, Jelka: Fijala, Enciklopedija likovnih umjetnosti, sv. 2, Zagreb, 1962., str. 271
  • Damjanov/Radulić 1967 - Damjanov, Jadranka; Radulić, Ksenija: Fijala, Umjetnost (Likovne umjetnosti), 3. izdanje, Zagreb, 1967., str. 77
  • Müller/Vogel 1999 - Werner Müller; Gunther Vogel: Atlas arhitekture 1, preveo Milan Pelc, Zagreb, 1999., str. 64-65
  • Müller/Vogel 2000 - Werner Müller; Gunther Vogel: Atlas arhitekture 2, preveo Milan Pelc, Zagreb, 2000., str. 327, 349, 399