Eseri
| Socijalistička revolucionarna partija
Партия социалистов-революционеров
| |
|---|---|
| |
| Lider | Viktor Černov |
| Osnovana | 1902. |
| Raspuštena | 1940. |
| Država |  Rusko Carstvo
|
| Ideologija | Socijalizam Narodnjaštvo (populizam) Antibolješevizam Nacionalizam |
| Politička pozicija | ljevica |
| Međunarodno članstvo | Druga Internacionala Socijalistička radnička Internacionala |
| Boje | crvena |
Socijalistička revolucionarna partija (ruski: Партия социалистов-революционеров; akronim: PSR, od ruskog ПСР), poznatiji po svom skraćenom imenu Eseri (ruski: эсеры, od СР (latinički izgovor: es-er), koja je skraćenica od социалисты-революционеры – "socijalisti-revolucionari"), bila je ruska partija koja je predstavljala glavnu alternativu Socijaldemokratskoj radničkoj partiji tokom posljednjih godina vladavine cara Nikolaja Romanova.[1]
Eseri su bili poznati kao partija koja ne preza od političkih atentata, na njih je pala sumnja da su ih izvršili najmanje stotinu, oni se nikad do kraja nisu odrekli terorizma kao metoda političke borbe. Njihov član ranio je i Vladimira Iljiča Lenjina 1918. godine.[1]
Socijalistička revolucionarna partija osnovana je 1901. kao partija agrarnih socijalista, okrenuta ruskom selu gdje je bila njihova baza. Oni su bili ideološki nasljednici Narodnjaka (populista) iz 19. vijeka. Njihov program se ukratko svodio na potrebu provedbe agrarne reforme i decentralizacije zemlje i struktura vlasti.[1]
Nakon Februarske revolucije 1917. bili su najsnažnija i najveća socijalistička partija u Rusiji. Od februara do oktobra 1917. njeni članovi držali su najutjecajnije političke pozicije u zemlji, Aleksandar Kerenski bio je ministar pravosuđa, a nakon toga i premijer, a Viktor Černov ministar poljoprivrede, ukratko imali su silan utjecaj na rad privremene vlade. [1]
Eseri su na izborima za Ustavotvornu skupštinu, održanima u novembru 1917, osvojili 410 mjesta (za usporedbu boljševici samo 175)[1], ali su se duboko podijeljeli oko pristupa Oktobarskoj revoluciji. Njihova radikalna frakcija Lijevi socijalistički revolucionari, pridružila se boljševicima i sudjelovala u radu sovjetske vlade sve do jula 1918. kad su ih boljševici na Sveruskom kongresu sovjeta izbacili iz vlade.[1]
Nakon tog su se pridružili bjelogardejcima u Ruskom građanskom ratu u kom su nakraju pobjeđeni od Lenjinovih boljševika.