Energoinvest
Energoinvest je višenamjenska elektro i termokompanija sa sjedištem u Sarajevu, Bosna i Hercegovina. Nekadašnji SOUR (Složena organizacija udruženog rada) Energoinvest, danas je dioničarsko društvo Energoinvest d.d. - Sarajevo.
Elektroprojekt[uredi | uredi kod]
Dana 19. aprila 1951. Vlada Narodne Republike Bosne i Hercegovine donijela je odluku o osnivanju preduzeća "Elektroprojekt", koje će se baviti projektovanjem hidro i termoenergetskih objekta širom Jugoslavije
Osnovan je kao mali projektni biro sa 97 zaposlenih, pod imenom Elektroprojekt, na čelu sa Emerikom Blumom. Sve hidroelektrane su projektovane u biroima Elektroprojekta (Energoinvesta). To su tri energetska sistema na: Neretvi (HE Jablanica, HE Rama), Vrbasu (HE Jajce I i HE Jajce II) i Trebišnjici (HE Dubrovnik), a poslije i sve druge. Treba istaći izgradnju velike kupolne brane na Grančarevu od 183 metra, pa betonska brana na Neretvi od 85 metara – sa svjetskim afirmacijama.[1]
Godine 1954. formiran je Energoinvestov Laboratorij za zavarivanje i defektoskopiju. Kasnije je osnovano i društvo za zavarivanje Bosne i Hercegovine i škola zavarivanja. Laboratorij je priznao jugoslavenski registar brodova LOYD, njemački LOYD i postao je redovni član Međunarodnog instituta za zavarivanje u Parizu. Najveći posao koji je Energoinvestov laboratorij dobio 1970. bio je ugovor sa švedskom firmom ACEA-ATOM za ispitavanje gorivnog elementa za nuklearna postrojenja.
Do 1959. godine, preduzeće je bilo dovoljno dobro da se osposobilo za proizvodnju električne i druge opreme. Izgrađeni su proizvodni pogoni u sarajevskim prigradskim naseljima: Lukavica (elektrooprema), Stup (Automatika) i Alipašino polje (Dalekovodi i Armature).
Energoinvest[uredi | uredi kod]
Pet godina kasnije, preduzeće — koje od 1. januara 1959. godine funkcioniše kao preduzeće ENERGOINVEST — otvorilo je tri centra za istraživanje i razvoj: za elektroenergetiku (IRCE), za automatiku (IRCA) i termotehniku. Istovremeno je otvoren centar za obuku i sopstvenu izvoznu organizaciju (Elektroinžinjering).
Veoma brzo se razvio u modernu evropsku kompaniju i postao jedno od najdinamičnijih preduzeća u socijalističkoj Jugoslaviji. Na zapadu je imao reputaciju firme kapitalističkog stila koji naglašava efikasnost i rezultate. Godine 1972. postao je industrijski konglomerat sa 25.000 zaposlenih i poslovanjem u mnogim dijelovima svijeta.[2]
Od tada se spaja sa drugim preduzećima širom Jugoslavije za proizvodnju robe široke potrošnje, vađenje sirovina i proizvodnju metala, uključujući aluminijum. Godišnja proizvodnja 1972. god. 60 dijelova koje su činile Energoinvest, procijenjena je na 180 miliona dolara i rasla je po godišnjoj stopi od 20 posto.
Energoinvest je vremenom postao izvozno orijentirana kompanija sa izgrađenih desetina hiljada kilometara dalekovoda, hiljadama trafostanica i respektabilnim brojem hidro i termo elektrana, termoenergetskih i procesnih postrojenja na većini kontinenata, baziranih na radu i stručnosti Energoinvestovih stručnjaka.
Energoinvest je takođe otišao toliko daleko da je angažovao američke konsultante iz McKinsey & Co., konsultante za upravljanje u New Yorku, kako bi pojednostavio organizaciju i tehnologiju rada Energoinvesta. Ovaj Blumov potez nije naišao na odobravanje ortodoksnih socijalističkih krugova u Jugoslaviji, pa je nešto kasnije, nakon odlaska na safari u Afriku, Emerik Blum smijenjen i izabran za gradonačelnika Sarajeva.
Svoje poslovanje proširio je Energoinvest na preko 20 tržišta od Meksika do Malezije. Godine 1987 Energoinvest je postao najveći izvoznik u Socijalističkoj Federatvnoj Republici Jugoslaviji kada je ostvaruje svoj poslovni vrhunac sa izvozom u vrijednosti od jedne milijarde dolara i sa 42.000 zaposlenih.
Stručno osposobljavanje[uredi | uredi kod]
Energoinvest je školovao, stipendirao i dobio stručnjake raznih tehničkih profila. Samo u 1968-1969. godini na spisku stipendista bilo je 1200 studenata, i to mašinskih, elektro, građevinskih i ostalih fakulteta. Da bi se dobila stipendija, bilo je dovoljno preuzeti obavezu o zapošljavanju u Energoinvesta i ostati u radnom odnosu onoliko vremena koliko se dobivala stipendija. Postoje arhivski podaci da je Energoinvest imao u svom sastavu oko 6000 inžinjera, tehničara, ekonomista, pravnika i drugih stručnjaka uoči rata 1992. godine.
Bila je stalna praksa preduzeća još od 1953. godine da se koriste specijalizacije u: Rusiji, SAD-u, Njemačkoj, Francuskoj, Engleskoj i drugim zemljama.
Dijelovi SOUR-a[uredi | uredi kod]
Dijelovi SOUR-a Energoinvest bile su RO (Radne organizacije):
Rasklopni aparati, Lukavica i Bihać - Niskonaponska oprema, Doboj, Odžak - Automatika, Stup - Dalekovodi, Sarajevo, Doboj - Termo aparati, Stup - Tvornica termo uređaja, Tuzla - Transformatori, Ljubljana - IRCE, Lukavica - IRCA, Stup - Aluminij, Mostar - Tvornica glinice Birač, Zvornik - Energopetrol, Sarajevo - Projektni biro, Sarajevo - Inžinjering, Sarajevo - Održavanje i usluge, Sarajevo - Društvena ishrana, Sarajevo - Petrolinvest, Sarajevo, jugoslavensko-francuska firma - Energomex, Meksiko, jugoslavensko-meksička firma - Energo-GAR, Iran - Delta, Egipat
Rat[uredi | uredi kod]
Tokom rata u Bosni i Hercegovini Energoinvest je pretrpio ogromnu štetu. Većina tvornica, pa čak i upravna zgrada u Sarajevu, tokom rata su oštećene a oprema razgrabljena.[3] Nakon rata je imovina Energoinvesta podijeljena po entitetima. Imovina u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine ostala kod Energoinvesta, dok je imovina u entitetu Republika Srpska odcijepljena od Energoinvesta, a firme su postala samostalna preduzeća.[4]
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ „Safet O. Hasanbegović, Muhamed Cico i Kemal Alićehajić - VELIKI VIZIONAR EMERIK BLUM”. MOST, Časopis za obrazovanje, nauku i kulturu - Broj 179 (90 - nova serija) Godina XXIX ktobar/listopad 2004.. Pristupljeno 28. 1. 2024.
- ↑ „Yugoslav Enterprise Prospers”. The New York Times - 1972. Pristupljeno 28. 1. 2024.
- ↑ Zvanična stranica - Pristupljeno, 30.1.2024
- ↑ „Energoinvest: rat, podjela i uništenje giganta”. Radio Slobodna Evropa. Pristupljeno 2016-08-26.
