Eidolon (prikaza)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search

Eidolon (starogrčki: εἴδωλον = "slika, prikaz, duh") termin je kojim se u starogrčkoj književnosti označava prikaza neke mrtve ili još žive osobe ― neka senka ili utvara u ljudskom obliku. Ideju o tome da Helena nikad nije otišla s Parisom u Troju, nego da je to bio samo njen eidolon, razradili su grčki pesnici Euripid i Stesihor.[1][2][3] Ideja o utvarama pokojnika razrađivana je u književnosti i u vezi s Penelopom, koja se u nekim kasnijim književnim delima morala boriti s utvarom Klitemnestrinom, a potom i Heleninom.[1] Homer upotrebljava koncept ediolona u Odiseji, gde, nakon što su prosci pobijeni, Teoklimen primećuje kako ih sve vidi na pragu dvorske kapije.[4] U Platonovoj filozofiji eidolon je kopija ideje ― onog stvarnog.

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 Holmberg, Ingrid E. (Spring 1995). "Euripides' Helen: Most Noble and Most Chaste". The American Journal of Philology (The Johns Hopkins University Press) 116 (1): 19–42. JSTOR 295501.  Check date values in: |date= (help);
  2. Meltzer, Gary S. (Oct 1994). ""Where Is the Glory of Troy?" "Kleos" in Euripides' "Helen"" 13 (2). University of California Press. pp. 234–255. JSTOR 25011015.  Check date values in: |date= (help);
  3. Papi, Donatella Galeotti (1987). "Victors and Sufferers in Euripides' Helen". The American Journal of Philology (The Johns Hopkins University Press) 108 (1): 27–40. JSTOR 294912. 
  4. Barasch, Moshe (2005). "The Departing Soul. The Long Life of a Medieval Creation". Artibus et Historiae (IRSA s.c.) 26 (52): 13–28. JSTOR 20067095.