Drugo otkrivenje po Jakovu

Izvor: Wikipedia
Knjižnica Nag Hamadi, otkrivena u Egiptu 1945.

Drugo otkrivenje po Jakovu je ranohrišćanski apokrifni spis otkriven u 20. vijeku u okviru knjižnice Nag Hamadi. Dvadeset stranica teksta sačuvano je u fragmentima. Djelo ima formu "dijaloga otkrivenja" između Isusa i Jakova.[1]

U Drugoj apokalipsi Jakovljevoj preovlađuje svest o progonu hrišćana i povlači se analogija između hrišćanskog iskustva i Hristove muke.[2]

Naslov[uredi - уреди]

Ovaj spis je nazvan (Drugo) otkrivenje po Jakovu, kako bismo ga mogli razlikovati od prethodnoga teksta u kodeksu (nazvanog Prvo otkrivenje po Jakovu), budući da oba nose isti izvoran naslov: Otkrivenje po Jakovu.

Nastanak[uredi - уреди]

O nastanku se ne zna ništa pouzdano. Na temelju židovsko-kršćanskih predaja sadržanih u tekstu, njegovo se podrijetlo može povezati sa židovsko-kršćanskim krugovima. Nedostatak naznaka o kasnijim gnostičkim sustavima, i gotovo posvemašnja odsutnost naznaka koje se odnose na novozavjetnu predaju, upućuju na rani datum nastanka.[1]

Sadržaj[uredi - уреди]

Sveti Jakov Pravedni, po kome je nazvan spis.

Tekst ima oblik izvješća koje Theudi, Jakovljevu ocu, iznosi Mareim, svećenik i rođak Theudin, koji je, čini se, osobno promatrao kamenovanje Jakova.

Tekst sadrži barem četiri uređena dijela. Tri dijela predstavljaju aretalogije. Jedna (49) je niz izreka uskrsnuloga Isusa o sebi, u stilu "ja sam". Druga (58) je niz Jakovljevih izreka o uskrsnulome Isusu, u trećem licu (tj. "on je"). U trećoj aretalogiji (55; 56), uskrsnuli Isus opisuje Jakovljevu ulogu, u drugom licu (tj. "ti si"). Jakovu je namijenjena uloga otkupitelja. Četvrta cjelina (62; 63) je molitva Jakovljeva, kao molitva mučenika neposredno prije njegove smrti.[1]

Apokalipsa dostiže vrhunac u okrutnom prizoru Jakovljevog mučenja i smrti kamenovanjem:

Sveštenici su ga našli de stoji pokraj stubova hrama, pored ogromnog ugao­nog kamena. I odlučiše da ga bace sa te visine, i baciše ga. I ščepaše ga i udaraše ga, vukući ga po zemlji. Položili su ga na zemlju i stavili mu kamen na trbuh. Gazili su ga nogama, govoreći: "Grešio si!" Kako je još bio živ, opet ga podigoše i nateraše da iskopa rupu. Nateraše ga da stane u nju. Nakon što ga zakopaše do pojasa, kamenovaše ga.[3]


Dok umire, Jakov izgovara molitvu čija je svrha da da snagu ostalim hrišćanima kojima predstoji mučeništvo.

Analiza[uredi - уреди]

Iako je tekst očito gnostički, ograničeno rabi uobičajene gnostičke izraze. Ne se može identificirati ni sa jednim poznatim gnostičkim sustavom iz 2. vijeka. S druge strane, pisac je uvelike crpio iz judeokršćanskih predaja.[1] Jakov je u jevrejsko-kršćanskim krugovima uživao osobit ugled. U gnostičkoj predaji je smatran posjednikom posebnoga Isusova otkrivenja, te mu se dodjeljuje uloga koja čak nadilazi ulogu Petra u kanonskoj predaji. Primjerice, Jakov je "pratnja" koja gnostika vodi kroz vrata nebeskoga kraljevstva i nagrađuje ga (55; 55-56). Opis je sličan Petrovoj ulozi čuvara ključeva neba (Mt 16,19).

Dva Jakovljeva otkrivenja naglašavaju različite aspekte predaje o Jakovu, te su međusobno komplementarna. Struktura (Prvoga) otkrivenja po Jakovu upućuje na razdoblje prije Jakovljevih muka, dok (Drugo) otkrivenje po Jakovu opisuje njegove muke i smrt, u skladu s predviđanjima iz (Prvoga) otkrivenja po Jakovu.[1]

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 1.4 Izvorni koptski tekstovi (Drugo otkrivenje po Jakovu, uvod: Charles W. Hedrick)
  2. Elejn Pejgels - Gnostička evanđelja (scribd)
  3. 2 Jakovljeva apokalipsa, 61.9—62.12, u: NHL 254—255.

Vidi još[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]