Prvo otkrivenje po Jakovu

Izvor: Wikipedia
Knjižnica Nag Hamadi, otkrivena u Egiptu 1945.

Prvo otkrivenje po Jakovu je ranohrišćanski apokrifni spis otkriven u 20. vijeku u okviru knjižnice Nag Hamadi.

Djelo ima formu "dijaloga otkrivenja" između Isusa i Jakova. Izborom Jakova, koji se nalazio izvan kruga dvanaestorice, ovo otkrivenje pokušava predstaviti alternativu apostolskom autoritetu na koji se pozivao nauk katoličkoga oblika kršćanstva.[1]

Naslov[uredi - уреди]

Izvorni naslov u samom rukopisu je Otkrivenje po Jakovu. Naučnici ga nazivaju (Prvo) otkrivenje po Jakovu, kako bi ga razlikovali od sljedećega teksta u kodeksu kojeg rukopis također naziva Otkrivenjem po Jakovu.

Sadržaj[uredi - уреди]

Ikona Isusa i njegovog mlađeg brata Jakova, koji su predstavljeni kao blizanci.

Sudionici razgovora su Gospodin i Jakov, njegov brat, koji mu, po rečima samog Gospodina, nije bio “stvarno brat”:

“Nisam te uzalud zvao bratom, iako mi stvarno nisi brat.”


Malo dalje Isus obrazlaže:

“Tvoj otac nije moj otac. Ali, moj će otac postati [tvoj] otac.”


U prvom dijelu teksta (24-30) Jakov Gospodinu postavlja pitanja koja odražavaju njegovu zabrinutost zbog patnji koje će ih snaći, a Gospodin mu pruža utjehu, u vidu gnostičkog nauka o čovjekovu mjestu u svemiru.[1]

Gospodin reče: „Jakove, ne brini se za mene, ni za te ljude. Ja sam onaj koji je bio u meni. Nikada nisam patio, niti bio ožalošćen. A ti ljudi mi nisu učinili nažao.[2]


Nakon Isusovog raspeća (30), i ponovnoga ukazanja, pripoviješću dominira niz formula koje bi Jakovu trebale pomoći u njegovu sučeljavanju s izazovima neprijateljskih sila koje će pokušati spriječiti njegov uzlaz "Prvobitnome", poslije njegova mučeništva (32-36). Te formule predstavljaju dramatiziranu verziju tekstova koji se pominju drugdje u kontekstu valentinovskog obreda bojanja (Irenej, Haer, 1.21.5; Epifan, Pan 36.3.1-6).

Druga pitanja koja se pojavljuju u drugom dijelu otkrivenja uključuju upute o tajnom prenošenju znanja (36-38), komentare o značaju žena kao učenica (38-41), Jakovljevu opomenu dvanaestorici učenika (42) i, na kraju, relativno dugačku pripovijest (velikim dijelom uništenu) o Jakovljevu mučeništvu.

Analiza[uredi - уреди]

Isusovo i Jakovljevo mučeništvo se promatraju kao komplementarni događaji, nužni za objašnjenje pobjede nad silama tame. Po toj logici, Jakovljeva pobjeda nad arhontima, tijekom njegova uzlaska Bogu, vjerojatno je povezana s padom Jeruzalema, prebivališta mnogih arhonata.[1]

Označavanje Jakova kao "Jakova Pravednika" (32; 43) upućuje na kontakt sa jevrejskom-kršćanskom predajom. Uključivanje Addaija u popis osoba koje će u tajnosti predati nauk, upućuje na Siriju, a time i semitski oblik kršćanstva. No, nema mnogo valjanih dokaza na temelju kojih bismo tekst pripisali židovskom kršćanstvu. Postoji mogućnost da je Jakova odabrala zajednica gnostika kao prigodan izvor njihova nauka.[1]

Valja napomenuti kako barem jedna karakteristična rečenica koja se ovdje pojavljuje ("Ja sam stranac, sin Očeve rase") ima paralelu u Corpus Hermeticumu (13.3).

Prva Jakovljeva apokalipsa je bitna i jer pominje Isusove učenice. Isus naime, Jakova upućuje na četiri žene: Salomu, Mariju, Martu i Arsinoju. Dalje u tekstu (V, 38) Jakov pita Isusa: „Kojih sedam žena su tvoje učenice?“.[3]

Izvori[uredi - уреди]

Vidi još[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]