Dolazak franjevaca u Bosnu
Dolazak franjevaca u Bosnu počeo je za vrijeme bana Ninoslava.
Polovinom stoljeća (1248) kaločki nadbiskup Benedikt spremao je krstaški rat protiv bosanskog bana Ninoslava. Papa je poslao svoje izaslanike - senjskog biskupa Filipa i franjevačkog provincijala iz Splita - da utvrde pravo stanje. Bio je to nakratko, prvi dolazak franjevaca u Bosnu. Ninoslav se opravdao i do rata nije došlo.
Srpski kralj Dragutin, koji je držao sjeveroistočnu Bosnu, zatražio je od pape nekoliko sposobnih svećenika, vještih domaćem jeziku, da obraćaju „krivovjerce“. Papa je naredio provincijalu Slavonske (= Hrvatske) provincije da u Bosnu pošalje dva franjevca da trajno rade u tim krajevima kao „istražitelji krivovjerja“.
Oko g. 1324. i dalje susreću se u Bosni ponovo franjevci, na čelu s fra Fabijanom iz Motovuna (Istra) i rade na suzbijanju „krivovjerja“.
Zadovoljan uspjesima, papa je 1327. godine zabranio dominikancima da se miješaju u poslove franjevačke misije u Bosni pa i okolnim pokrajinama.
Papa je 1339. poslao vrhovnog poglavara franjevaca, generala fra Geralda Odonis (Eudes ili Ot) do kralja Karla Roberta, da se dogovore sa banom Stjepanom II- kako suzbijati „krivovjerje“. Ne želeći vojne sukobe Stjepan II prihvata osnivanje zasebne franjevačke zajednice, sa sjedištem u Bosni. U toku 1340. godine osnovana je Bosanska vikarija, sa fra Peregrinom Saksoncem na čelu. U Bosni je već bilo rudara-Sasa, pa im je njihov zemljak postao duhovna pomoć a oni njemu pomoć u izgradnji samostana. [1]
Prvi popis kustodija i samostana Bosanske vikarije, u djelu fra Bartolomeja Pizanskog De conformitate vitae B. Francisci, iz perioda 1385/1390, odnosi na stanje Vikarije od petnaestak godina ranije. Prema tom popisu Bosanska vikarija je imala 7 kustodija i 35 samostana. Od današnjih franjevačkih samostana u Bosni, na popisu se nalaze sutješki i visočki, te olovski koji je danas samo hodočasničko svetište. Stari samostani u Fojnici i Kreševu nisu obuhvaćeni ovim popisom, jer su oni nastali nešto kasnije, najvjerojatnije krajem 14. stoljeća[2]
Nakon osmanskog osvajanja Bosne, dolazi do podjele bosanske vikarije 1514. godine na Bosnu Srebrenu (na prostoru pod osmanskom okupacijom) i Bosnu-Hrvatsku (na preostalom području), a obje ove vikarije su 1517. godine izdignute u rang provincija. Godine 1514. spominje se samostan u Fojnici kao jedan od trinaest samostana koji su ostali u Bosanskoj provinciji.
Literatura[uredi | uredi kod]
Pavao Anđelić, Pogled u franjevačko graditeljstvo XIV. i XV. vijeka u Bosni, u Radovi simpozijuma «Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura», Zenica 1973. str. 201-206.