Dijagnostika

Dijagnostika (dijagnoza, διαγνοσισ, grč.) je postupak kojim se definira bolest ili patološko stanje, odnosno proces koji vodi do dijagnoze bolesti. U tom procesu liječnik se rukovodi simptomima i znakovima bolesti. Pod simptomima se podrazumijevaju tegobe koje sam bolesnik primjećuje, dok znakove bolesti liječnik uočava na pacijentu.

Proces dijagnostike se sastoji od:

• anamneze,
• fizikalnog pregleda i
• ostalih dijagnostičkih metoda.

Anamneza

Anamneza (grč. mnesis – sjećanje) je ciljani razgovor, kojim liječnik iz pacijentovog iskaza saznaje ono što je bitno za postavljanje dijagnoze. Anamneza se sastoji iz:

• Anamnesis morbi (lat. morbus – bolest) - zapažanja samog pacijenta od trenutka kada je bolest počela da ga muči do trenutka pregleda;
• Anamnesis familliae (obiteljska povijest bolesti) bolesti od kojih su bolovali članovi obitelji bolesnika
• Anamnesis vitae (lat. vita) - život) - sjećanje na druge bolesti od kojih je bolesnik bolovao ili eventualno još boluje u životu.

Nekad zbog prirode bolesti nije moguća komunikacija sa bolesnikom (nesvijest, malodobnost, duševne bolesti itd), pa se anamneza uzima od trećeg lica (rodbina, staratelj) i tako uzeta anamneza se zove heteroanamneza (grč. heteros}} - drugi).

Fizikalni pregled

Fizikalni pregled je prikupljanje informacija o stanju zdravlja bolesnika čulima liječnika. Prilikom fizikalnog pregleda koriste se samo najosnovniji medicinski instrumenti: fonendoskop, manometar, neurološki čekić, stetoskop, povećalo itd.

Načini fizikalnog pregleda su:

• inspekcija - pregled gledanjem;
• auskultacija – slušanje, osluškivanje;
• perkusija - lupkanje. Lupkanjem određenih dijelova tijela bolesnika proizvode se različiti zvukovi ili pokreti tijela na osnovu kojih se donosi određeni zaključak;
• palpacija - pipanje.

Ovo su osnovne metode. Postoji čitava paleta kombiniranih metoda i „trikova“ zbog kojih, i pored napredovanja nauke i tehnike, fizikalni pregled liječnika i dalje čini osnovnu dijagnostičku metodu. Iako se u literaturi ne navodi kao posebna metoda, čulo mirisa je itekako važno u postavljanju dijagnoze. Neki liječnici smatraju da je intuicija poseban oblik mišljenja koji se stiče iskustvom i koji dovodi do dijagnoze bez jasnog uzročno posljedičnog niza u misaonom procesu.

Ostale dijagnostičke metode

Ostale dijagnostičke metode počinju dobijati na značaju u 20. stoljeću, naglim razvojem kemije, fizike i tehničkih nauka, i danas predstavljaju neodvojivi dio procesa dijagnostike većine bolesti i patoloških stanja. Primjeri:

• biokemijske analize
• histopatološka dijagnostika
• mikrobiološka dijagnostika
• genetička dijagnostika
• rentgenska dijagnostika
• primjena radioizotopa
• nuklearna magnetna rezonanca
• elektrokardiografija, elektroencefalografija, elektromiografija
• endoskopija i sl.

Molimo Vas, obratite pažnju na važno upozorenje u vezi tema o zdravlju (medicini).