Dijagnostika

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search

Dijagnostika (dijagnoza, διαγνοσισ, grč.) je postupak kojim se definira bolest ili patološko stanje, odnosno proces koji vodi do dijagnoze bolesti. U tom procesu liječnik se rukovodi simptomima i znakovima bolesti. Pod simptomima se podrazumijevaju tegobe koje sam bolesnik primjećuje, dok znakove bolesti liječnik uočava na pacijentu.

Proces dijagnostike se sastoji od:

  • anamneze,
  • fizikalnog pregleda i
  • ostalih dijagnostičkih metoda.

Anamneza[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Anamneza

Anamneza (grč. mnesis – sjećanje) je ciljani razgovor, kojim liječnik iz pacijentovog iskaza saznaje ono što je bitno za postavljanje dijagnoze. Anamneza se sastoji iz:

  • Anamnesis morbi (lat. morbus – bolest) - zapažanja samog pacijenta od trenutka kada je bolest počela da ga muči do trenutka pregleda;
  • Anamnesis familliae (obiteljska povijest bolesti) bolesti od kojih su bolovali članovi obitelji bolesnika
  • Anamnesis vitae (lat. vita) - život) - sjećanje na druge bolesti od kojih je bolesnik bolovao ili eventualno još boluje u životu.

Nekad zbog prirode bolesti nije moguća komunikacija sa bolesnikom (nesvijest, malodobnost, duševne bolesti itd), pa se anamneza uzima od trećeg lica (rodbina, staratelj) i tako uzeta anamneza se zove heteroanamneza (grč. heteros}} - drugi).

Fizikalni pregled[uredi - уреди | uredi izvor]

Fizikalni pregled je prikupljanje informacija o stanju zdravlja bolesnika čulima liječnika. Prilikom fizikalnog pregleda koriste se samo najosnovniji medicinski instrumenti: fonendoskop, manometar, neurološki čekić, stetoskop, povećalo itd.

Načini fizikalnog pregleda su:

  • inspekcija - pregled gledanjem;
  • auskultacija – slušanje, osluškivanje;
  • perkusija - lupkanje. Lupkanjem određenih dijelova tijela bolesnika proizvode se različiti zvukovi ili pokreti tijela na osnovu kojih se donosi određeni zaključak;
  • palpacija - pipanje.

Ovo su osnovne metode. Postoji čitava paleta kombiniranih metoda i „trikova“ zbog kojih, i pored napredovanja nauke i tehnike, fizikalni pregled liječnika i dalje čini osnovnu dijagnostičku metodu. Iako se u literaturi ne navodi kao posebna metoda, čulo mirisa je itekako važno u postavljanju dijagnoze. Neki liječnici smatraju da je intuicija poseban oblik mišljenja koji se stiče iskustvom i koji dovodi do dijagnoze bez jasnog uzročno posljedičnog niza u misaonom procesu.

Ostale dijagnostičke metode[uredi - уреди | uredi izvor]

Ostale dijagnostičke metode počinju dobijati na značaju u 20. stoljeću, naglim razvojem kemije, fizike i tehničkih nauka, i danas predstavljaju neodvojivi dio procesa dijagnostike većine bolesti i patoloških stanja. Primjeri:

Star of life.svg Molimo Vas, obratite pažnju na važno upozorenje u vezi tema o zdravlju (medicini).