Bonifacije

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Bonifacije (latinski: Bonifacius, ? - 432), također poznat i kao grof Bonifacije (comes Bonifacius), bio je zapadnorimski vojskovođa poznat kao guverner Afrike. Na tom je mjestu igrao značajnu ulogu u građanskom ratu započetom godine 423. nakon smrti cara Honorija i proglašenja njegovog službenika Ivana za novog cara. Bonifacije ga je odbio priznati te prekinuo isporuku strateški važnih zaliha žita za Italiju. To je, između ostalog, omogućilo pobunu Aecija, a nakon čega je, uz podršku istočnorimskog cara Teodozija II novim carem postao Valentijan III uz regenstvo Gale Placidije. Ubrzo su Bonifacije i Aecije postali najljući suparnici; Aecije je 428. uspio nagovoriti Galu Placidiju da Bonifacija optuži za veleizdaju. Bonifacije je na to reagirao pozvavši Vandale pod kraljem Gajzerihom da iz Hispanije prijeđu u Afriku kao najamnička vojska. Došlo je do masovne migracije, ali je u međuvremenu Bonifacije ponovno stekao Galinu naklonost. Tada je od Vandala tražio da se vrate, ali su oni to odbili učiniti, te digli ustanak i stvorili nezavisno Vandalsko Kraljevstvo u sjevernoj Africi. U međuvremenu je 432. Aecije napao Italiju, pa je Gala Placidija pozvala Bonifacija da intervenira. On je to uspješno učinio u bitci kod Ravenne gdje je Aecije poražen i natjeran u progonstvo. U bitci je Bonifacije teško ranjen i nekoliko mjeseci kasnije je umro. Na mjestui magister milituma ga je naslijedio zet Sebastijan, ali nakratko, jer se Aecije vratio i postao de facto gospodar Zapadnog Carstva.

Bonifacija, zajedno sa njegovim suparnikom, ponekad nazivaju posljednjim Rimljaninom.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • John M. O'Flynn, Generalissimos of the Western Roman Empire
  • Stewart I. Oost, ' 'Galla Placidia Augusta' '