Autoput

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Autoput
Motorway Sweden, Switzerland and Italy.svg
Motorways in the former Yugoslavia.svg
Osnovni podaci

Autoput ili autocesta (auto[mobil] + put, cesta), je cesta isključivo namijenjena prometovanju velikoj količini motornih vozila visokim brzinama. Prvenstveno služi saobraćaju na daleke udaljenosti i posjeduje najveću propustnu moć zbog čega se vodi kao cesta prvog reda.

Največe autoputne mreže nalaze se u Narodnoj Republici Kini (preko 130.000 km), Sjedinjenim Američkim Državama (preko 77.000 km), Španjolskoj (17.109 km) te Njemačkoj (13.009 km). Na području bivše Jugoslavije je izgrađeno ukupno više od 3273 km autoputa.

Autoputevi su postali važan i temeljni dio transportne infrastrukture svake zemlje jer omogućuju brže i sigurnije povezivanje ljudi te veču i jeftiniju razmjenu robe. U mnogim zemljama Evrope se korištenje autoputa mora platiti. U Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Makedoniji i Srbiji iznos putarine zavisi od pređene razdaljine, dok se za Sloveniju mora kupiti vinjeta koja se lijepi na vozilo.

Posebnosti i izvedba[uredi - уреди | uredi izvor]

Na autoputu vlada pravilo neprekinutih tokova i iz tog razloga ne postoje raskrsnice na istoj razini sa drugim vidovima saobraćaja. Autoput je dvosmjeran i svaki smjer se u osnovnoj izvedbi sastoji iz najmanje dvije trake uz jednu zaustavnu traku koja omogučava sigurno zaustavljanje u slučaju nezgode. Smjerovi su ogradom fizički odvojeni jedan od drugog, dok se uključenje ili isključenje vrši na predviđenim trakama za ubrzavanje ili usporavanje. Najniža brzina, ukoliko neoznačena, iznosi 80 km/h i ne smije se podkoračiti. Za potrebe opskrbe gorivom, popravke vozila, kupnje proizvoda vezanih za auto ili odmaranja putnika su u određenim razdaljinama izgrađene benzinske crpke, prodavnice, tehničke radionice i odmarališta.

Povijest[uredi - уреди | uredi izvor]

Poslijeratno doba[uredi - уреди | uredi izvor]

Prvi asfaltni putevi Kraljevine Jugoslavije koji su zamišljeni za mali obim prometa nisu više zadovoljavali potrebe savremenog društva poslije rata u kojem je automobil postao simbol napretka a saobraćaj automobilom sve više rastao.

Komunistička Partija je prepoznala taj fenomen i imala namjeru modernizirati Jugoslaviju koja je pretrpila znante štete na infrastrukturi tokom rata te zaostajala za razvijenim državama zapada. Kako bi se stvorili uslovi za daljni razvoj društva i privrede te Jugoslavija bolje umrežila, odlučena je gradnja kvalitetne putne infrastrukture u vidu Jadranske Magistrale i Autputa Bratstva i Jedinstva.

Autoput Bratstva i Jedinstva[uredi - уреди | uredi izvor]

Tadašnji Autoput Bratstva i Jedinstva po današnjim standardima ne zadovoljava kriterije autoputa jer se sastoji samo iz jedne trake za svaki smjer ali je tada predstavljao ogromni iskorak u odnosnu prijašnje vrijeme i omogućio automobilizaciju Jugoslavije. 1947. je počela izgradnja uz pomoć vojnika te domaćih i inostranih omladina u okviru omladinskih radnih akcija. Prva izgrađena dionica Zagreb-Beograd dužine 382 km se otvara 27. jula 1950. a 1963. izgrađena posljedna dionica čime se kompletira cijeli put od granice sa Austrijom do granice sa Grčkom. Obim saobraćaja je vrlo brzo dostigao neviđene razmjere a svakodnevne gužve i bezbrojne saobraćajne nesreće izazvane preticanjem prinuždile su vlast da osavremeni postojeću magistralu Autoputa Bratstva i Jedinstva u pravi autoput.

Savremeni autoput u SFRJ[uredi - уреди | uredi izvor]

S toga izgradnja savremenih autoputeva u SFRJ počinje početkom 1970-ih izgradnjom dionice Zagreb - Karlovac, Vrhnika - Postojna te urbane autoceste u Beogradu. U vremenu od 1970. - 1979. izgrađeno je 413 km autoputeva, od toga u Srbiji 131,1 (u njenom užem dijelu), u Sloveniji 109,9, Vojvodini 65,6, Hrvatskoj 62,9 te u Makedoniji 34 km. U sljedećem desetljeću izgrađeno je 542 km autocesta, a od toga u Hrvatskoj 235,5, užoj Srbiji 128,7, Vojvodini 100,6, Sloveniji 48,6 te Makedoniji 29 km. Do 1991. je ukupno izgrađeno 955 km autoputa a nekoliko desetina kilometara su se nalazili pod izgradnjom. Zaoštravanjem privredne i političke situacije u Jugoslaviji te konačnim izbijanjem rata daljnja izgradnja se ubrzo zaustavlja.

1995-Danas[uredi - уреди | uredi izvor]

Poslije rata se izgradnja na postojećoj dionici Autoputa Bratstva i Jedinstva nastavlja a prvi put se pojavljuju i nove dionice van dosadašnjeg pravca. Slovenija i pogotovu Hrvatska prednjače kvalitetom i brzinom izgradnje. Hrvatska počinje gradnjom novog pravca od Zagreba do Splita te prema Rijeci a Slovenija kao prva završava kompletnu planiranu mrežu na svom području kojom spaja kopersku luku sa Ljubljanom i Mariborom. Bosna i Hercegovina koja dosad nije imala autoput počinje izgradnjom ključnog koridora 5C koji će spajati pločansku luku sa Sarajevom. U Srbiji je izgrađena dionica Beograd-Subotica a započeti su pravci prema Bugarskoj i Crnoj Gori.

Autoputna mreža[uredi - уреди | uredi izvor]

Povezani pojedinačni autoputevi zajedno čine mrežu autoputeva, koja se može protezati i preko državnih granica. Evropa, Sjeverna Amerika i u neke azijatske države imaju veoma guste autoputne mreže. U Africi, Australiji i južnoj Americi je izgradnja mreže tek na početku pa se autoputevi mogu samo naći u blizini velikih gradova. Razlozi za to su manjak financijskih sredstava, niska gustoća prometa u ruralnim sredinama i velike razdaljine među gradovima.

Boje prometnih znakova[uredi - уреди | uredi izvor]

Maksimalne brzine na autoputevima u Evropi i boja prometnih znakova
Zeleni prometni znak na autoputu A1 u Hrvatskoj
Plavi prometni znak na autoputu A9 u Njemačkoj

U skoro svim zemljama imaju znakovi ili plavu ili zelenu boju.

Zeleni prometni znakovi[uredi - уреди | uredi izvor]

Plavi prometni znakovi[uredi - уреди | uredi izvor]

Autoceste u svijetu[uredi - уреди | uredi izvor]

Povezano[uredi - уреди | uredi izvor]

Eksterni linkovi[uredi - уреди | uredi izvor]