Arnulf III od Flandrije
Arnulf III (francuski: Arnoul, cca. 1050 - 22. februar 1071), također poznat i kao Arnulf Zlosretni (francuski: Arnoul le Malhereux) je bio kratkotrajni grof Flandrije koji je (nominalno) vladao od 1070. do smrti.
Rodio se kao najstariji sin grofa Balduina VI i grofice Richilde od Monsa i Hainauta.[1] Otac mu je umro 1070. ali je prije toga na samrtnoj postelji Flandriju ostavio svom sinu Arnulfu III, a Hainaut svom mlađem sinu Balduinu II od Hainauta sa odredbom da će braća jedno drugom naslijediti leno u slučaju smrti.[2] S obzirom da je Arnulf bio malodoban, Balduin VI je pred smrt svog brata Roberta "Frizijca" odredio kao njegovog skrbnika; Robert se zakleo da će mu biti vjeran i neće osporavati nasljedstvo.[2] Arnulfova majka Richilde je služila kao regentica sve do Arnulfove zrelosti.[3]
Robert je, međutim, odmah nakon bratove smrti prekršio zakletvu i osporio nećakovo nasljedstvo.[4] Richilde se zbog toga za pomoć obratila svom sizerenu, francuskom kralju Filipu I koji je Roberta pozvao na saslušanje.[5] Robert je to odbio i nastavio napadati Richilde i Arnulfa; zbog toga ga je Filip smatrao pobunjenikom te okupio veliku vojsku sa kojom je došao u Flandriju.[4] Francuskoj vojsci se priključio i značajan normanski kontigent pod Williamom FitzOsbornom.[3] Na strani Arnulfa III je bio i bulonjski grof Eustace II sa značajnim snagama.[6] Do sudara s pobunjenicima je došlo kod Cassela 22. februara 1071.[3]
Iako u taktičkom smislu nije imala pobjednika [7] s obzirom da su i Robert i Richilde u njoj bili zarobljeni[5], predstavljala je Robertovu pobjedu zbog toga što je sam Arnulf III u njoj poginuo. Ubio ga je normanski vitez Gerboda od Chestera; većina historičara vjeruje kako je u pitanju bio nesretan slučaj.[8], s obzirom da je Gerbod, prema Gilbertu od Monsa, shvativši što je učinio, pobjegao u Rim i tražio oprost od pape Grgura VII za ubistvo svog sizerena. Papa ga je poslao Hugu od Clunyja koji ga je učinio redovnikom u Opatiji Cluny [9][10] S obzirom da Arnulf iza sebe nije ostavio nasljednika [1], Robert je priznat za novog grofa.[5] Grofica Richilde i Balduin su, međutim, neko vrijeme iz Hainauta nastavili borbu protiv Roberta.
- ↑ 1,0 1,1 Detlev Schwennicke, Europäische Stammtafeln: Stammtafeln zur Geschichte der Europäischen Staaten, Neue folge, Band II (Marburg, Germany: Verlag von J. A. Stargardt, 1984), Tafel 5
- ↑ 2,0 2,1 Gilbert of Mons, Chronicle of Hainaut, Trans. Laura Napran (Woodbridge: The Boydell Press, 2005), p. 5
- ↑ 3,0 3,1 3,2 Renée Nip, 'The Political Relations between England and Flanders (1066–1128)', Anglo-Norman Studies 21: Proceedings of the Battle Conference 1998, Ed. Christopher Harper-Bill (Woodbridge: The Boydell Press, 1999), p. 154
- ↑ 4,0 4,1 Jim Bradbury, The Capetians: The History of a Dynasty (987–1328) (London & New York: Hambledon Continuum, 2007), p. 114
- ↑ 5,0 5,1 5,2 Gilbert of Mons, Chronicle of Hainaut, Trans. Laura Napran (Woodbridge: The Boydell Press, 2005), p. 6
- ↑ Heather J. Tanner, Families, Friends, and Allies: Boulogne and Politics in Northern France and England, c.879—1160 (Leiden: Konninklijke Brill NV, 2004), p. 104
- ↑ Heather Tanner, Families, Friends, and Allies (Brill, 2004), 104.
- ↑ C.P. Lewis, 'The Formation of the Honor of Chester, 1066-1100,' The Earldom of Chester and its Charters; A Tribute to Geoffrey Barraclough, Ed. A.T. Thacker, Journal of the Chester Archaeological Society, Chester, Vol. 71, 1991, p.39.
- ↑ Karl Hanquet, La Chronique de Saint-Hubert dite Cantatorium (Hayez, Imprimeur de L'Academie, Bruxelles, 1906), pp. 66-67; Gilbert of Mons, Chronicle of Hainaut, Translated by Laura Napran (Boydell Press, Woodbridge, 2005), pp. 6-7.
- ↑ Renée Nip, 'The Political Relations between England and Flanders (1066–1128)', Anglo-Norman Studies 21: Proceedings of the Battle Conference 1998, Ed. Christopher Harper-Bill (Woodbridge: The Boydell Press, 1999), p. 155
| Prethodi: Balduin I/VI |
grof Flandrije 1070–1071 |
Slijedi: Robert I |