Aleksandrijski rukopis

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Lista κεφάλαια na Jevanđelje po Marku

Aleksandrijski rukopis, označavan sa A ili 02 (Gregory-Aland), je rukopis Starog zaveta i Novog zaveta[1]. Jedan od najznačajnijih rukopisa je Novi Zavet, napisan na grčkom jeziku, i datira sa početka 5. veka. Aleksandrijski rukopis je napisan na tankom pergamentu, dimenzija 32×26 cm[1].

Nedostaje: 1 Sam 12,17-14,9; Ps 49,20-79,11[2]; Matej 1,1-25,6; Jovan 6,50-8,52; 2 Kor 4,13-12,6[1].

Rukopis je napisan u Aleksandriji[3]. Kodeks je u Aleksandriji. Godine 1621, Lukarыs Kirilo, patrijarh Aleksandrijski, usvojen broj za Džejms I Stjuart[4].

Fragment iz faksimil izdanje Woide (1786), koji sadrži tekst Jevanđelje po Jovanu 1,1-7

Tekst Starog Zaveta fototipsko izdanje je priredio Ernsta Grabe u 1707-1720[5]. Tekst Novog Zaveta vo 1786 po Carl Gottfried Woide, linije na liniju, bez intervala između reči, tačnije skoro kao u originalu[6].

U 1753. godine predao Britanskom muzeju. Od 1973. čuva se u Britanskoj biblioteci (MS Royal 1. D. V-VIII)[1].

Povezano

[uredi | uredi kod]

Napomene

[uredi | uredi kod]
  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Kurt Aland und Barbara Aland, Der Text des Neuen Testaments. Einführung in die wissenschaftlichen Ausgaben sowie in Theorie und Praxis der modernen Textkritik, Deutsche Bibelgesellschaft, Stuttgart 1981, S. 1118. ISBN 3-438-06011-6.
  2. Würthwein Ernst (1987). Der Text des Alten Testaments, Stuttgart: Deutsche Bibelgesellschaft, p. 85.
  3. Juan Hernández, Scribal habits and theological influences in the Apocalypse, p. 100.
  4. F. H. A. Scrivener, Six Lectures on the Text of the New Testament and the Ancient Manuscripts (Cambridge, 1875), p. 50.
  5. Frederic G. Kenyon, "Handbook to the Textual Criticism of the New Testament", London2, 1912, p. 73.
  6. T. H. Horne, An Introduction to the Critical Study and Knowledge of the Holy Scriptures, (New York, 1852), vol. 1852, p. 224.

Literatura

[uredi | uredi kod]
  1. Burkitt, F. C., Codex Alexandrinus, JTS XI (Oxford, 1909-1910), pp. 663–666.
  2. Calkins, Robert G. (1983). Illuminated Books of the Middle Ages. Ithaca, New York: Cornell University Press.
  3. Hernández, Juan (2006). Scribal Habits and Theological Influences in the Apocalypse: The Singular Readings of Sinaiticus, Alexandrinus, and Ephraemi. Tübingen: Mohr Siebeck.
  4. Mc Kendrick, S. (2003). The Codex Alexandrinus: Or the dangers of being a named manuscript, in: The Bible as a Book: The Transmission of the Greek text. London: S. Mc Kendrick & O. A. O'Sullivan.
  5. Kenyon, Frederick G. (1939). Our Bible and the Ancient Manuscripts (4th ed.). London: British Museum.
  6. Kenyon, Frederick G. (1909). Codex Alexandrinus. London: British Museum (Facsimile edition).
  7. Lake, Kirsopp. Family Π and the Codex Alexandrinus. The Text According to Mark, London 1936
  8. Milne, H. J. M. and T. C. Skeat (1951, 1963). The Codex Sinaiticus and the Codex Alexandrinus. London.
  9. Scrivener, F. H. A. (1875). Six Lectures on the Text of the New Testament and the Ancient Manuscripts which contain it. Deighton, Bell, and Co: Cambridge; London.

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]