Štapići za jelo

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Štapići za jelo

Štapići za jelo su kratki, zašiljeni štapići koji se u parovima jednake dužine koriste kao tradicionalni pribor za jelo u Kini, Japanu, Vijetnamu i na Korejskom poluostrvu. Takođe se koriste u delovima Nepala, kao i u oblastima Tajlanda, Laosa i Mjanmara u kojima živi značajan broj Kineza.

Štapići za jelo su nastali u staroj Kini, mada je tačan period njihovog nastanka još uvek predmet debate među istoričarima i arheolozima.[1] Najstariji sačuvani štapići potiču iz vremena dinastije Šan (1766—1122. p. n. e.), međutim oni su se koristili pri kuhanju i serviranju hrane a ne kao pribor za jelo. Pretpostavlja se da su se štapići počeli koristiti kao pribor za jelo za vreme dinastije Han, dok su za vreme dinastije Ming ušli u široku upotrebu.

Vrste[uredi | uredi kod]

Standardni štapići za jelo su dugi oko 20 cm.[2] Postoje i veći štapići za kuhanje koji su dugački između 30 i 40 cm. Takvi štapići se u Japanu nazivaju ryoribashi.[3], dok se štapići koji se koriste za prenos hrane do posuđa za serviranje nazivaju saibashi.

Štapići se prave od raznih materijala, najčešće od bambusa, drveta i plastike, ali i od metala, porcelana, žada, slonovače, kostiju itd.

Upotreba[uredi | uredi kod]

Pravilno držanje štapića za jelo

Prvi štapić leži na korenu palca, a između domalog i srednjeg prsta. Prilikom uzimanja hrane, ovaj štapić ne treba pomerati.

Drugi štapić se drži sa tri prsta kao što se drži olovka, i samo njega treba pomerati pri uzimanju hrane.[4]

Kada se ne upotrebljavaju, štapići se ostavljaju s desne strane ili ispod tanjira, prema kineskim običajima.[5]

Uticaj na životnu sredinu[uredi | uredi kod]

Samo u Kini se, prema procenama, godišnje proizvede oko 45 milijardi pari jednokratnih štapića za jelo, koji se nakon upotrebe bacaju. Za njihovu proizvodnju potrebno je poseći preko 25 miliona stabala.[6]

Kineska vlada pokušava da smanji proizvodnju jednokratnih štapića, apelujući da se u restoranima koriste štapići za višekratnu upotrebu. Kako bi se smanjila proizvodnja, uvedena je i taksa od 5% na jednokratne štapiće.[2]

Reference[uredi | uredi kod]

  1. Rančić, Dragoslav (19. 8. 2007.). „Muke sa štapićima”. Politika. Pristupljeno 3. 9. 2013. 
  2. 2,0 2,1 „Kina proizvede 80 milijardi štapića za jelo godišnje”. Tanjug. Blic. 12. 3. 2013.. Pristupljeno 3. 9. 2013. 
  3. Shimbo, Hiroko (2000). The Japanese Kitchen. Boston, MA: Harvard Common Press. str. 15. ISBN 1-55832-177-2. 
  4. „Kako se jede štapićima”. Domino magazin. 5. 9. 2011.. Pristupljeno 3. 9. 2013. 
  5. Giblin, James Cross (1987). From hand to mouth: How we invented knives, forks, spoons, and chopsticks, & the manners to go with them. New York: Crowell. str. 35. ISBN 978-0-690-04660-1. 
  6. „Kina se odriče jednokratnih štapića za jelo”. Blic. 23. 6. 2010.. Pristupljeno 3. 9. 2013. 

Literatura[uredi | uredi kod]

Spoljašnje veze[uredi | uredi kod]