Valonija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Valonija
Wallonie (francuski)
Wallonien (njemački)
Zastava Grb
Zastava Grb
Geslo: Walon todi! (Valonija zauvijek!)
Himna: Li Tchant des Walons
Položaj Valonije
Službeni jezik francuski, njemački
Glavni grad Namur
Vlada
 - Ministarski predsjednik Elio Di Rupo
Površina
 - ukupno 16,844 km²
Stanovništvo
- ukupno (2002) 3,358,560 stanovnika
 - gustoća 199.39/km²

Valonija (franc. Wallonie, njem. Wallonien, val. Walonreye, niz. Wallonië), ili Valonska regija, je južna, frankofona regija Belgije i federalna jedinica čiji je glavni grad Namur. Službeni jezici su francuski i njemački. Regija ima oko 3.360.000 stanovnika, a površinski, s 16.844 km², zauzima 55.18% države.

Valonija se sastoji od sljedećih provincija:

Najveći gradovi su Liège, Namur, Charleroi, Mons, Tournai, Arlon, Bastogne, Wavre, Verviers, Dinant i Eupen.

Demografija i jezik[uredi | uredi kod]

U većini općina službeni jezik je francuski dok njemački ima takav status u devet istočnih općina koje su pripadale Njemačkoj do poslijeratnog razgraničenja 1918. U nekim frankofonim općinama postoje posebna pravila po kojima se stanovnici kojima je materinji jezik njemački ili nizozemski mogu koristiti njime u administraciji. Valonci su često izloženi kritikama zbog slabog poznavanja nizozemskog, drugog nacionalnog jezika; po istraživanjima iz 2006. govori ga samo 19% stanovnika, dok 59% Flamanaca govori francuski. Uz francuski, odnosno njegovu belgijsku varijantu, kao regionalni jezici priznati su i lokalni dijalekti koji su unatoč tome u izumiranju.

Njemačka nacionalna manjina broji oko 70.000 ljudi, a garantirana su joj posebna prva, posebno u jezičnim i kulturološkim pitanjima. Među Nijemcima je sve jača želja za ekonomskom samostalnošću i uzdizanjem na razinu autonomne regije.

Ekonomija[uredi | uredi kod]

Belgija je bila jedna od prvih zemalja u kojima dogodila industrijska revolucija, a Valonija je tokom 19. stoljeća doživjela jak razvoj posebno zahvaljujući industriji baziranoj na ugljenu i željezu. Tokom dvadesetog stoljeća ove industrijske grane su postala manje profitabilne, a kriza u čeličnoj industriji i restrukturiranje rezultirali su slabljenjem gospodarstva i pomicanjem centra industrijske djelatnosti na sjever Belgije. I danas je Valonija znatno siromašnija od Flandrije: 2004. godine BDP je u flamanskom dijelu bio 27.356 eura, a u valonskom 19.858 eura. U nekim dijelovima nezaposlenost dostiže i 20 posto.

Glavna rudarska mjesta Valonije
Svjetska baštinaUNESCO
 Italija
Registriran:2012.
Vrsta:Kulturno dobro
Mjerilo:ii, iv
Ugroženost:no
Referenca:UNESCO

Svjetska baština[uredi | uredi kod]

Valonski ugljeni basen jedan je od najstarijih i najreprezentativniji primjer industrijske revolucije na evropskom kontinentu. Među njima je skupina koju čine četiri rudnika: Grand-Hornu, Bois-du-Luc, Bois du Cazier i Blegny-rudnik, kao najbolje očuvana mjesta eksploatacije uglja u Belgiji, od ranog 19. do druge polovine 20. stoljeća. Zajedno se prostiru na pojasu dugom 170 i širokom 3–15  km, koji prelazi Belgiju od istoka prema zapadu. U rudnom području se nalaze objekti rudarske arhitekture iz ranih perioda industrijske ere u Evropi, integrirani u ostale industrijske i urbane cjeline. Po tome se izdvaja rudnik Grand-Hornu i radnički grad koji je dizajnirao Bruno Renard u prvoj polovini 19. stoljeća.[1]

Valonija je nekada imala stotine rudnika, ali je većina izgubila svoju infrastrukturu.

Glavna rudarska mjesta Valonije su 2012. godine upisani na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine.[2]

Povezano[uredi | uredi kod]

Reference[uredi | uredi kod]

  1. „Glavna rudarska mjesta Valonije - br.1344”. UNESCO: Svjetska baština - whc.unesco.org. Pristupljeno 9. 2. 2023. (en)
  2. „Belgija: Svjetska baština”. UNESCO: Svjetska baština - whc.unesco.org. Pristupljeno 9. 2. 2023. (en)

Vanjske veze[uredi | uredi kod]